Jutro je... Jedva otvaram oči. Hladne kapljice razbuđuju mi tijelo i um. Hrabro stanem na vagu. Majko mila! Ona čokolada od sinoć! Gunđam i oblačim se. Na balkonu je fino, svježe, friški, jutarnji zrak. Okačim koji komadić robe na sušilo čisto da ne izgubim običaj. Mačke znaju da sam budna i čekaju na pragu. Serviram im doručak.
Mrvica šminke i kap parfema. Malčice gela na šiške. I... koje ću naušnice staviti danas? Crne su ok! Krećem! Majko mila, kako jutros izgledam. Podočnjake mi ne može sakriti nijedan korektor. Neispavana totalka. Moja malena kćer me neki dan nacrtala u vrtiću. U XXXL veličini, al opraštam joj jer mi je nacrtala krasnu, crvenu haljinu sa bijelim srcima i zato što znam da djeca crtaju veliko ono što ima je bitno u životu. Gledam ja... mala mi nacrtala neke valove ispod očiju. "Šta je ovo, kćeri?", pitam je. "To su ti, majko, podočnjaki!" Sat na zidu kaže da bih morala krenuti. Osvrćem se na figuru koja prolazi kraj izloga i mislim se - tko je ovo? Majko mila!
I tako... kad sam već otpustila neke frustracije i malo se razbudila, pojavi se odnekud on i s vrata mi reče: "Lijepa li si!" Začuđeno ga pogledam i pomislim - ljepota je u oku promatrača... I da, nadam se da je najljepša žena... žena koju voliš.