Početci Cabarea, tzv. tragi-komičnog cirkusa o životu naziru se krajem 19 st..u Francuskoj, kasnije se šire na Njemačku i U.S. Neki od zapaženijih ranijih Cabarea u Francuskoj su ''chat Noir'', ''Moulin Rouge'' I ''Folies-Bergre''.

Igra je to koja govori sve, i gdje je sve moguće majstorskom mimikom i potpunim vladanjem glasom. Ona vodi gledatelje od neukrotivog smijeha do ledene užasnosti, poigrava se osjećajima i mišljenjem publike do ivice izdržljivosti dok igrajući se prepliće dvije teme, za svakog značajne, ljubav i smrt..

Izabranom riječju gestama, pravim slapovima isprazne rječitosti i prije svega tišinom, koja govori preplitanjem grube komike i mjestimično snažne aforistično zgusnute meditativnosti, umjetnik nas preko ubedljive sudbine glumaca vodi do porazne spoznaje o jedinki i svijetu a onda bezmalo katarzično rasterećuje uvijek aktualnih osobnih i društvenih stega. Njegova komedijska umjetnost kojoj kao po Shakeaspearu-''ništa ljudsko nije strano''-može među publikom izazvati glasan grohot a samo trenutak kasnije zaustaviti dah u grlu i orositi oko.

Njegove mimične, tjelesne i govorne varijacije i mimikrijske vragolije, smiješno karikiranje  morala, međusobnih bračnih odnosa, političke banalnosti, svakodnevnih nebuloza i spominjanje na njih da ljudi žive za danas a ne za sutra..Sve je to od samog početka izazvalo salve smijeha, višekratne spontane aplauze, pronicanje u suštinu ideja i na kraju iskrene i sa svim zaslužene ovacije očarane publike koja je poslije gotovo dva sata neprekidnog programa razmišljala kako je moguće tako dugo održati toliku glumačku koncentraciju i kondiciju….

Cabare govori o dezorijentiranosti modernog čovjeka koji je izgubio ideale i uopće vjeru u njih a nije u stanju postati žilavi''mediokritet''koji slijedeći samo goli nagon samoodržanja uvijek odnosi pobjedu nad bilo kakvim duhovnim vrijednostima i intelektom..

Iako ga zovemo cabaret riječ je o vrlo ozbiljnoj stvari, specifičnoj vrsti crnog humora koji funkcionira kao agresivno karikiranje čulnosti, kao nemoćna osveta uma nad tijelom. To je takoreći nemilosrdno razgolićavanje života pa je vjerojatno to jedan od razloga zašto je publika puna dva sata doslovno prikovana pozornošću…

Iz privide i bestidne čovjekove osobnosti pretvara se u duhovni filozofski oblik koji je jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava sve tegobe postojanosti i čovjekove želje za pronalaženjem odgovora na vječna pitanja.

Međutim ovdje te verbalne gadarije gotovo stječu s opraštanjem filozofski kontekst nedvosmislenosti pokazujući tko smo i što smo u našoj današnjici dekoriranoj pomračinom sve nepristojnijega sunca. Životno iskustvo ispada ništa drugo do li besmislica, uvijek lišena izgleda za korisnu primjenu. Ta gomila klišea koji su dobrim dijelom istinita muka čovjekove svakodnevice zabiberene su u stil današnjega doba koje se više ne libi nikakvih kontroverznih scena. Po tim žaokama često ispada da su muškarci šmokljani i bijednici a žene gospodari i vođe. Tko ga jednom gleda neće propustiti da dođe ponovo. U predstavi je od svakog od nas pomalo-što gorčine života što ono malo zrnevlja ljepote…..