Ledeni zagrljaj klimatskih promjena

Prvo smo se tjedan dana smrzavali na -10 ili još i niže. Onako, baš kako zimi treba biti. No, meteorolozi najavljuju već sredinom tjedna naglo, ekstremno zatopljenje. Faktički preko noći temperatura će se promjeniti za dvadesetak ili više stupnjeva, snijeg će se otopiti, a mnogi među nama imat će što meteopatske (glavobolja, umor, bezvoljnost, depresija...), što ozbiljne (angina pektoris, srčane smetnje, psihotične epizode...) probleme.

Piše: Radoslav Dejanović

U danima poput ovih, mrzlih i snježnih, pravih zimskih dana kakvih se više sjećamo iz vlastitog djetinjstva ili priča roditelja nego iz nedavnih godina, često se čuje glas skeptika u nama: “kakvo je to globalno zatopljenje kad je ovolika zima?”

U kafiću, u društvu, u novinama, na televiziji, praktički svugdje se pojavi to naizgled jednostavno pitanje: ako živimo u doba globalnog zagrijavanja, kako to da se događaju ovako niske temperature?

Odgovor je, naravno, u nepoznavanju biti klimatskih promjena. Jednostavna logika koja kaže kako bi globalnim zagrijavanjem sve trebalo postajati toplije a ne hladnije, ta jednostavna logika zapravo stoji.
Problem je što klimatske promjene nisu tako jednostavan i linearan proces. Klimatske promjene (namjerno izbjegavam riječ globalno zagrijavanje) u kojima živimo imaju cijeli niz uzroka i posljedica, ali marketinški najisfuranije jest globalno zatopljenje, potpuno realna opasnost ali nikako i jedina komponenta klimatskih promjena.

Blesave klimatske promjene

No, bivajući ograničen na šture, ponekad i netočne informacije, prosječni stanovnik Zemlje zaista se može čuditi kontroverzi između pojma zatopljenje i debelog minusa u kojem se začas nađe. Šturo i površno objašnjene, klimatske promjene ovih dana zaista izgledaju – blesavo i netočno.

Da bismo barem malo zaronili dublje od beletrističkog interesa za klimatske promjene trebamo se upoznati sa osnovama.

Klimatske promjene ne događaju se samo nama i samo danas. Zemlja je kroz svoju dugu povijest prolazila kroz različite klimatske promjene i uvjeti na njoj su bili i drastično drugačiji od današnjih.

Primjera radi, postoji jedna simpatična hipoteza “snježne kugle”, tj. Snowball Earth koja kaže kako je Zemlja u jednom svom periodu bila u potpunosti okovana ledom. Kao kontrast ovoj hipotezi možemo navesti Devon, geološko razdoblje u kojem je Zemlja bila poprilično topla – prije otprilike 400 milijuna godina ribe su po prvi put izašle na kopno i pojavile su se prve velike šume. U to vrijeme Zemlja je prosječno bila toplija čak šest stupnjeva nego što je to danas, a količina ugljičnog dioksida bila je šest puta veća od one u predindustrijskoj eri.

Klima na Zemlji se, dakle, mijenja. Taj jednostavan fakt koriste protivnici teorije o globalnom zagrijavanju, dok su njima suprotstavljeni znanstvenici koji smatraju kako je sadašnje zagrijavanje velikim djelom uzrokovano ljudskom aktivnošću i to dokazuju konkretnim statističkim pokazateljima koji upućuju na značajan porast ugljičnog dioskida u atmosferi od početka industrijske revolucije do danas, a koji prati i povećanje temperature.

No, ponovo, kakve to veze ima sa promrzlinama koje smo zaradili ovih dana čisteći automobile od debelog sloja snijega, unatoč svim tim silnim pričama o tamo nekakvom zagrijavanju?

Era ekstrema: tornada i pijavice

Problem je u percepciji. Vrlo je jednostavno i primamljivo prihvatiti ideju da klimatske promjene i globalno zagrijavanje znače samo i isključivo rast temperature. Nažalost, to je točna pretpostavka samo ako ju gledamo u dugim vremenskim rokovima, u stoljećima.

U praktičnom životu klimatske promjene treba promatrati kroz drugu prizmu – većoj učestalosti ekstrema, i to na obje strane temperaturne skale. Efekt klimatskih promjena koje možemo i sami uočiti, pa i statistički obraditi jesu upravo ekstremne vremenske prilike. Najdrastičniji i najspektakularniji primjer su tornada koji haraju američkim kontitentom, a broj kojih se u posljednjih stotinu godina udvostručio. Tornada nastaju nad toplim oceanom, iz njega crpe energiju kako bi ojačale, a nakon sraza sa kopnom i velikih razaranja gube energiju i raspršuju se. Znanstvenici ukazuju na činjenicu da se prosječna temperatura površine Atlantskog oceana povećala za 0.65 stupnjeva, što naoko zvuči minorno, ali na tako ogromnoj površini znači i nezanemarivu dodatnu energiju.

Domaća, puno blaža verzija iste priče su pijavice, snagom daleko slabije pojave, ali koje dijele rastući trend svoje veće braće.

Ključ razumjevanja ove priče je u energiji, pa pokušajmo to objasniti na jednostavan način. Zamislimo Zemlju kao zatvoren, homogen sustav. Obasjava ju Sunce, koje je jedan od izvora energije Zemlje (vulkanizam, radioaktivnost i druge stvari zanemarimo). Zemlja tako prima energiju od Sunca, ali istovremeno ju i ispušta nazad u Svemir. Na taj način vlada nekakva zamišljena energetska ravnoteža.

Poremetimo tu idilu nečim banalnim, primjerice – efektom staklenika. Ugljični dioksid u atmosferi Zemlje zadržava energiju dobivenu od Sunca umjesto da je otpušta u Svemir i – Zemlja kao sustav odjednom sadržava više energije nego prije. Što će Zemlja učiniti sa tom silnom energijom?

Zemlja kao čajnik koji pišti

Zamislimo čajnik pun hladne vode. Voda u čajniku je hladna, naoko mirna, naoko inertna. No, nije tako – voda je u gibanju, samo za nas neprimjetnom, a isto tako jednako neprimjetno isparava. Stavimo čajnik na štednjak i počeli smo u taj sustav dodavati energiju. Ispočetka nećemo primjetiti promjene – listići čaja na površini ponašat će se jednako lijeno kao i prije. No, sa povećanjem količine energije u sustavu voda će se jače gibati, pa će i listići u nekom trenutku primjetno zaplesati po čajniku. Primjetit ćemo kako se stvara izmaglica vodene pare, uskoro će se pojaviti i mjehurići, da bi stvar kulminirala ključanjem vode, katastrofalnim događajem (za male ljude koji žive na površini listića čaja) prepunim gibanja, previranja i silnom parom što bježi iz čajnika.

Zemlja, srećom, nije čajnik i nitko nas neće skuhati (osim nas samih). Ipak, ono što nam se događa u svojoj je biti istovjetno čajniku – Zemlja dobiva sve više energije koju ne stiže otpustiti dovoljno brzo. Zato se oceani zagrijavaju, ali se zagrijava i atmosfera. Atmosfera je puno živahnija od oceana i prijenos energije je intenzivniji. To znači više vjetra, više vodene pare, dinamičnije i drugačije miješanje zračnih masa i sukladno tome promjenu klime. Veća dinamika događaja znači i više ekstrema: toplih dana, hladnih dana, padalina, suše...

Zato vas ne treba čuditi naglo zahlađenje – zimi. Ove poprilično mrzlovoljne temperature nisu nikakav dokaz da globalno zatopljenje ne postoji, niti govori protiv klimatskih promjena, naprotiv. Upravo meteorološki slijed koji nas čeka zanimljiv je i neuobičajen ekstrem koji bi nas trebao pozvati na oprez.

Temperaturni šok

Prvo smo se tjedan dana smrzavali na -10 ili još i niže. Onako, baš kako zimi treba biti. No, meteorolozi najavljuju već sredinom tjedna naglo, ekstremno zatopljenje. Faktički preko noći temperatura će se promjeniti za dvadesetak ili više stupnjeva, snijeg će se otopiti, a mnogi među nama imat će što meteopatske (glavobolja, umor, bezvoljnost, depresija...), što ozbiljne (angina pektoris, srčane smetnje, psihotične epizode...) probleme.

Ako ste tražili dobar primjer kako bi mogle izgledati posljedice promjene klime, ne trebate tražiti dalje od ovog temperaturnog šoka kojeg nam najavljuju. To je upravo odličan primjer što zaista znače klimatske promjene i kako nas neugodno mogu iznenaditi te u svojoj naravi nepredvidljive promjene koje nas vrlo jednostavno prebace iz jednog ekstrema u drugi. Ovo što ćemo proživjeti vjerojatno jest posljedica klimatskih promjena uzrokovanih globalnim zagrijavanjem i dobar “protuargument” pričama kako “nema nama klimatskih promjena dok je zime, špeka i luka!”

P.S. Preporučujem pročitati Eko blog od 19. prosinca. Na njemu su neki pametni ljudi dali neke svoje pametne zaključke o tome zašto je kopenhaški događaj iznjedrio polovične rezultate koji ne rješavaju postojeći problem klimatskih promjena. Možda najznačajniji zaključak bio je kako je i ovoga puta čovječanstvo (ili barem onaj razvijeni dio čovječanstva u ime sebe i većinskog ostatka) odlučilo – još malo kupovati vrijeme.

Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Izvor: Monitor.hr