Na　svoju　sliku　stvori　Bog　čovjeka,　na　sliku　Božju　on　ga　stvori,　muško　i　žensko　stvori　ih.

 

Postanak, 1, 27 

 

ONO ŠTO NAS JE MIMOIŠLO NIJE NAS MOGLO SNAĆI, A ONO ŠTO NAS JE SNAŠLO NIJE NAS MOGLO MIMOIĆI

 

Dakle, sudbina je ono što nam se desi. Točka. Nema prepirke oko toga.(ili ima) Ako nam se desilo, to nam je bilo suđeno. Ako nam se nije desilo nije nam bila sudbina. A niti ne znamo što nam se sve nije desilo. Samo mislimo da znamo, i igramo se što bi bilo kad bi bilo, igra maštanja i pogađanja, ali đaba, đaba, nije, jer se nije. Nije se desilo. Kako znati da nas je nešto mimoišlo ako nam se nije desilo. A jeste, dok se nije dogodilo. Ako nam se desilo nije nas moglo mimoići, jer nije. Nije, znamo jer nam se dogodilo. Kako slatka logika.

　　

　

Dalje je jednostavnije. Sudbina nam nije određena ciljem, nego postupcima i radnjama, koje smo mi, ili neko drugi, izvršili do sada. Znam, znam, sve znam, ali neka. Dakle, "nesreća", šalim se, ( sudbina) je posljedica prethodnih dešavanja, povučenih poteza, odluka i kretanja pa čak i razmišljanja, a ne, kao što neki tvrde cilja. Cilj je naravno za sve isti, a do cilja stižemo svi, neko prije, neko kasnije, ali stižemo svi. Pred ciljem, e, to svi znaju, kaješ se, opraštaš, tražiš oprost, ali kad pređeš cilj, nema povratnih informacija. Dakle sila, čuj sila, Zakon akcije i reakcije. Niti reakcije ima prije akcije, niti sudbine bez ranije nacrtane, zacrtane, ugravirane staze, puta. Kako siješ tako ćeš i žnjeti u malom, kako si zacrtao put, takvim ćeš ga i doživjeti, iskusiti.

 

Kažu, gotovo svi, pa ko vjeruje, vjeruje, zato se i zove vjera, da je to sreća, to što se ne zna, jer da se zna, ne znam što bi bilo. Možda ateisti znaju, ali za sve ostaje samo nada. Nada, da nema prestanka. Prestanak je ono što boli, pati, izbezumljuje. Ne mene, ja vjerujem, mene to ne brine. Ja znam da ću u raj, dobričak sam bio, sad sam i biti ću. Mene ne brine što će biti kad me nestane. Znam, ne vjerujem znam, i upadam u paradoks, ali nema veze znam. Paradoks je. Ja lažem. ( Naravno to je izjava za paradoks, jer ako lažem, lažem, pa lažem i sada, kad kažem da lažem, te izjava ne može da se smatra istinitom.) Bilo kako bilo, strah od prestanka postojanja je toliki da postoji nebrojeno mnogo tumačenja kako i što poslije.
Nastavljam lagati:

 

U to svrhu imamo Boga, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Muško i žensko, na svoju sliku, on nas stvori. Od praha zemaljskog stvori čovjeka, Adama, a od rebra Adamovog stvori ženu, da mu bude pomoć, da mu bude družica, žena i suputnik.  

Aha, o sudbini sam počeo i kako se ne može vezati za kraj, tj cilj. Vječita zabluda uzroka i posljedice. Teško je objasniti odakle posljedica prije uzroka, a sve je urađeno i ponaša se po striktnoj temporalnoj liniji vremena od početka pa do ,,, tamo negdje. U koju stranu vrijeme ide, jasno je, iako bi bilo interesantno gledati kako jaje ujutro uskače u kokošku. Znam da živimo samo u ovom trenutku, a da prethodne skladištimo u memoriji, ali ona je za svakoga različita pa nije referentna. Niti po čemu. Vrijeme je tu, i mjeri se, pisao sam da je to samo interval između dva događaja, ili interval trajanja jednog događaja, pa zato i postoji, i to zato što ga ima tko mjeriti. Tamo gdje nema ko mjeriti intervale, oni, pa samim tim ni vrijeme, niti postoje niti su potrebni. Ista logika je i za prostor. Postoji tamo gdje postoji percepcija i gdje ima neko promatrati prostor. Gdje nema ko, nema niti prostora. ( Nije da nema, nego se ne može dokazati, pa samim tim i ne postoji)

Dakle, stvoreni smo na Božju sliku, udahnuta nam je duša i pušteni u raj nebeski da uživamo, ali ,,,, neko ali mora postojati u svakoj priči, sve smijemo, ali ne smijemo ,,,, nešto. Naravno, prvi ispit, prvi pad, prva kazna. Nema raja, nema lakoće postojanja, nema uživanja, nema vječnosti. Sama radnja nije naivna, imamo i sukrivce, ženu i zmiju, imamo i Adamovu jabučicu kao podsjetnik, ( ko ne vjeruje neka provjeri, ima je gotovo svaki muškarac, ono kad se zagrcnuo ) imamo laži i međusobna optuživanja, vađenje, olakotne i otegotne okolnosti, advokate i svašta nešto. Ali, sud je sud, pa jadni protjerani, mi odlazimo iz raja, istočno nekuda, i nastavljamo. Žena u muci i znoju svomu rodi dva sina. Iz posrednih izvora saznajemo da je bilo još djece, ali ne spominju se previše, ne u Bibliji. Dakle dva sina, rastu, pate se, obrađuju zemlju, čuvaju stoku, opet rastu, razvijaju se, sve dok, jedan ne ubi drugoga.

Zašto, kako ?

Pa, prinosili su žrtve Bogu, pa se žrtva Abelova, koji je bio stočar, zbog nečega, sigurno ne iz razloga vegetarijanstva, više svidjela Bogu, zamirisala mu miomirisom, a Kain, ljubomorni brat, inače ratar, uze kamen i ubi brata svoga.

Priča, k'o priča. Ali, kako je Kain upoznao ljubomoru, kako je znao da će, ili da može, ubiti brata, kako je mogao znati da se njegova žrtva neće drugi put više svidjeti Bogu, kako je ,,kako je ,, ?( dobro je, hvala na pitanju, kako si ti?). ( A stvoreni smo na sliku i priliku Boga. To sve lijepo piše.)

Ako ljubomora nije postojala, ako umorstvo nije bilo na spisku zločina, tj nije se desilo, kako je Kain, mogao znati. I kakvu je kaznu dobio. Postao je praotac svih nas. Sa žigom, označen, Kainovim pečatom, ali praotac. Pa smo samim tim i mi. Dalje, otkud mi, tj, ko mu je izrodio djecu, i　　na što se odnosi istočni grijeh. Na prvi grijeh Adamov, na grijeh Kainov, na rodoskvrnuće, na želju da se bude kao Bog, na što?

Stvar je malo popravljena općim potopom, ( usput je, osim što je "uklonio", sve što nije bilo u Arci, i potopio raj, uništio drvo života ( spoznaje ) i oslobodio kerubina dosadnog posla čuvanja rajskih vrata, ne znam što se desilo s plamenim mačem,,, ) gdje su kao genetska osnova uzeti malo veći uzorci, Noa, njegova žena, Noina djeca, 3 ( tri ) sina i njihove žene. Kao genetski materijal Noa i žena mu u njega, vjerojatno otpadaju, jer nema podataka da su imali još djece. Iako je živio devetsto pedeset godina. ( 950 )

To be continued ,,,,,,