Znanost još uvijek nije pronašla odgovor na drevno pitanje  možda najteže koje je ikada postavljeno, ono pitanje koje dodiruje "teški problem" ili "problem povezivanja". Radi se o problemu sučeljavanja nematerijalnog svijeta naših misli i osjećaja s materijalnim svijetom našeg tijela. Emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osjećaji (nematerijalni svijet) se izravno reflektiraju u fiziologiji našeg tijela (materijalni svijet).

Kako se danas može odgovoriti na to pitanje, kada nam znanost danas tvrdi da čvrste živuće materije nema. Dakle i naše tijelo nije materija nego samo prolazno stanje naše bio energije.

Kada se nematerijalna misao pojavi u mozgu, misao o budućem podizanju ruke, tada  mozak na nama još neobjašnjen način proizvodi energiju, koja se pronosi živčanim sustavom. Električni impulsi stižu u mišiće u ruci i ruka izazvana tim poticajem se pokreće.

Kako je to uopće moguće? Kako može nešto nematerijalno kao misao imati stvarni primjetni fizikalni učinak, kako može nešto nematerijalno slijediti zakone klasične fizike i na koncu djelovati po njima?

Davni Einsteinov san se još uvijek nije ostvario i to pitanje ostaje bez odgovora iako se to se događa stalno u našem tijelu!

Razlog je tome Descartesova filozofija. On se odlučio odijeliti tijelo od uma i na taj način usmjerio više stoljetno razmišljanje. To je u isto vrijeme i razlog da mi ne možemo tražiti odgovor slijedeći zakone Newton-ijanske fizike. Pa kako se onda može prijeći most između nematerijalnog svijeta uma i još uvijek krivo tumačenog materijalnog svijeta tijela? Istraživaći djelovanja mozga su potražili odgovor u zakonima kvantne fizike.

Zaobiđimo Demokrita i njegovu filozofiju o ljudskim zavaravinjima pri vjerovanju našem osjetilnom svijetu. Krenimo od Kanta. Totalitet vanjskog realiteta, koga percipiramo mozgom dolazi od pet osjeta, sluh, njuh, okus, dodir i vid. Prema filozofu Immanuel Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi razlikovati između noumenalnog (umnog, svijesnog) svijeta, svijeta po sebi (dass Ding an sich) i svijeta fenonomena, kakvog ga percipiramo. Ono što je Kant mislio je nemogućnost izravne percepcije svijeta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja osjetila. Kakav je vanjski realitet nitko nezna, upravo zato što ga nikada ne možemo percipirati izravno. Slijedeći Kantova razmišljanaj možemo si opet postaviti pitanje:

Postoji li uopće fizikalni realitet?

Kant je međutim ipak vjerovao u stvarnost fizikalnog realiteta, kao izvora naših percepcija, ali on je u isto vrijeme tvrdio kako je sve što znamo o svijetu samo interpretacija našeg mozga.

Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantna znanost za objašnjavanje svijesti i spašava pojam čovjekove slobodne volje.

Pored knjige "Um i mozak", pročitala sam i knjigu "Sjene svijesti" od Rogera Penrosa. Sjedinila sam se sa putevima ka jednoj novoj fizici svijesti i spozanala da se od vremena velikih metafizčara Desacartes- a, Leibniz- a i Spinosa- e do ovg djela nije pojavilo ništa slično. Francis Crick, čovjek koji je osmislio formulu duploghelixa, DNK, kodu ljudskog genoma je o ovoj knjizi rekao:

"Bilo bi doista vrijedno kada bi se njegova osnovna razmišljanja dokazala kao istinita"

John Gribbin, žurnalist nove fizike je o toj knjizi napisao:

"Doista interesantna knjiga...Poziva na diskusiju o tome što je svijest. Kada Penrose diskutira o tome možemo spoznati da on uistinu cijelim univerzumom svoga uma u tome sudjeluje"

Knjiga "Sjenke svijesti" je doista revolucionarna, jedan fizičar piše o duši, uzdiže djelovanje ljudskog mozga u svijet kvantne fizike. Ta knjiga me je u isto vrijeme podsjetila na revolucionarnu knjigu koja je drmala svijest obrazovanih umova sredinom prošlog stoljeća, knjigu Erwina Schroedingera "Što je život?" Tu je fizičar pozivao biologe da uđu u dubinu materije i da slijedeći zakone svijeta kvanta spoznaju što je život. Tako se rodila grana biologije iz koje je izrasla genetika.

Roger Penrose nas svojom knjigom poziva na putovanje univerzumom našega uma, ali on istovremeno postavlja i vječno pitanje:

"Da li je znanost u mogućnosti razumjeti i protumačiti snagu ljudskoga uma, da li je ona doista u stanju objasniti što se događa u ljudskom mozgu kada mislimo, osjećamo, zakljućujemo, donosimo odluke?"

Penrose je slijedeći filozofiju drevnoga Platona ušao u svijet algoritama i pokušao usporediti ljudski mozak i iz njegove djelatnosti nastalog COMPUTERA.

Penrose stupa u dijalog s računalom i pita ga osjećaš li ti dragi prijatelju moje riječi, osjećaš li ti dragi prijatelju mirise proljeća, razlikuješ li mirise ljeta od mirisa jesni. Što su za tebe dragi prijatelju mirisi zime?

Mikrotubuli, skelet naših neurona, u našim glavama su jedine ćestice koje bi nam mogle odgovoriti na ta pitanja. No tu dolazi do problema mjerljivosti u mikrosvijetu. Tu se susrećemo sa problemom još ne ostvarenog Einsteinovog sna. U mikrosvijetu je mjerljivost nemoguća.

Schroedingova mačka je možda živa, a možda mrtva, ah taj još ne pobijeđeni i ne promjenjeni  zakon vjerojatnosti. U kvantnoj fizici postoji uvijek mogućnost prelaska aktuelnog stanja u jedno od bezbroj mogućih stanja, sve je  moguće upravo zbog tog  zakona vjerojatnosti.

Teleportacija koju gledamo u filmovima ala "Rat zvijezda" je možda doista moguća ako uspijemo naš um uzdignuti na razinu multidimenzionalnosti, ako se, bar misaono uzdigenemo u kvantno stanje uma, i onda razdjeljeni na najsitnije ćestice svijesti, svijesno putujemo mikrotubulima našega mozga, spoznamo njegovo kvantno stanje i uđemo u svijet iz kojeg smo krenuli na ovo beskonačno putovanje eonima, stoljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama, treptajima oka.