Kulturna uvjetovanost

Anthony de Mello  

Još nešto o riječima. Već sam vam rekao da su riječi ograničene. Moram još nešto dodati. Ima nekih riječi koje se ni na što ne odnose.

Na primjer, ja sam Indijac. Pretpostavimo sada da sam ratni zarobljenik u Pakistanu i da mi kažu: “Danas ćemo te odvesti do granice i vidjet ćeš svoju domovinu.”

I dovedu me do granice i gledam preko i razmišljam: “O, domovino moja, lijepa moja domovino.” Vidim sela, drveće i brežuljke. To je moje, moja rodna gruda.”

Nakon nekog vremena jedan od stražara kaže: “Oprosti, pogriješili smo. Moramo ići još petnaest kilometara dalje.” Na što sam reagirao? Ni na što. Usredotočio sam se na riječ Indija. Ali drveće nije Indija - drveće je drveće.

Granica i međa u stvari nema. Postavio ih je ljudski razum - najčešće glupi i pohlepni političari. Moja zemlja je nekada bila jedinstvena, a sada ih ima četiri. Ako ne budemo pazili, možda će ih biti i šest. Tada ćemo imati šest stjegova i šest vojski. Zato me nikada nećete vidjeti da pozdravljam stijeg. Svi nacionalni stjegovi su mi odvratni jer to su idoli. Što pozdravljamo? Ja pozdravljam ljude, a ne stijeg okružen vojskom.

Stjegovi se nalaze u ljudskim glavama. Bilo kako bilo, postoje tisuće riječi koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ali kako samo rasplamsavaju čuvstva u nama!

Zato počinjemo viđati stvari koje ne postoje. Mi stvarno vidimo Indijske planine koje uopće ne postoje, i mi stvarno vidimo Indijce koji također ne postoje.

Postoji vaša američka uvjetovanost. Postoji moja indijska uvjetovanost, ali to baš i nije dobro.

U zemljama Trećeg svijeta danas puno govorimo o “inkulturaciji”. Što je to “kultura”? Ta riječ mi se ne sviđa.

Znači li to da ste spremni učiniti nešto zato što ste tako uvjetovani. Znači li to da ste spremni osjećati nešto zato što ste tako uvjetovani? Zar to nije mehanički?

Zamislite da neku američku bebu usvoji ruski par. To dijete nema pojma da je rođeno u Americi. Govorit će ruski, živjet će i umrijeti za majku Rusiju i mrzit će Amerikance. Dijete će biti žigosano svojom kulturom i uronjeno u rusku literaturu. Na svijet će gledati očima svoje kulture.

No, ako želite nositi svoju kulturu kao što nosite odjeću, to je u redu. Indijke nose sari, Amerikanke nešto drugo, a Japanke nose kimono, ali nitko se ne poistovjećuje s odjećom.

Međutim, vi svoju kulturu želite nositi usredotočenije, postanete ponosni na svoju kulturu. Uče vas da se ponosite na nju. Dopustite mi da to naglasim koliko je god moguće.

Jedan moj prijatelj, isusovac, rekao mi je: “Nikada kada vidim prosjaka ne mogu proći da mu ne dam milostinju. Naučio sam to od svoje majke.” Njegova majka bi ponudila obrok svakom siromahu koji bi tuda prošao. Rekao sam mu: “Joe, to što ti radiš nije nikakva vrlina nego prisila, dobra prisila sa siromahovog stajališta, ali svejedno prisila.”

Sjećam se još jednog isusovca koji je na jednom susretu bombajske provincije rekao: “Osamdeset mi je godina, a isusovac sam šezdeset i pet godina. Nikada nisam propustio svoj sat meditacije, nikada.” Pa, tome bi se čovjek mogao diviti, ali to bi mogla biti i prisila. U tome nema velike zasluge ako se radi mehanički.

Ljepota nekog čina ne temelji se na tome što je to postala navika, već na osjetljivosti, svijesti, jasnoći opažanja i ispravnosti reakcije.

Jednom prosjaku mogu reći da, a drugom ne. Nikakva uvjetovanost i nikakva programiranost iz mojih prošlih iskustava ili kulture ne mogu me ni na što prinuditi. Nitko me nije žigosao, ili ako jest, ja više ne reagiram na tim osnovama.

Ako ste imali neko loše iskustvo s Amerikancem, ili ako vas je ugrizao pas, ili ako ste imali loše iskustvo s nekom vrstom hrane, to iskustvo će utjecati na vas do kraja života. A to je loše!

Morate se osloboditi toga. Nemojte za sobom vući iskustva iz prošlosti. U stvari, nemojte vući za sobom ni dobra iskustva. Naučite što znači iskusiti nešto u potpunosti, a onda to pustite i idite dalje od trenutka do trenutka, slobodni od utjecaja tog iskustva.

Na taj biste način putovali s tako malo prtljage da biste mogli proći kroz ušicu igle. Saznali biste što je vječni život, jer vječni život je sad, u bezvremenskom sada. Samo tako možete ući u vječni život.

Ali koliko stvari nosimo sa sobom. Nikada nismo postavili za cilj da se oslobodimo prtljage, da budemo svoji. Žao mi je što to moram reći, ali kamo god išao, srećem muslimane koji koriste svoju vjeru, bogoštovlje i Kuran za odvraćanje od tog zadatka. A isto je i s muslimanima i kršćanima.

Možete li zamisliti čovjeka na kojega riječi ne utječu? Možete mu reći bilo što, a on će ipak biti pošten prema vama. Možete reći: “Ja sam kardinal, nadbiskup taj i taj”, a ipak će biti pošten prema vama. Na njega etikete ne utječu.