Predrag Matvejević

Odlomak iz knjige Kruh Mediterana

Dva su sveta Antuna: prvi je zvan Velikim i Pustinjakom, rođen je u Egiptu, u Kemenu kraj Beni-Sonefa, nadomak obala Crvenoga mora; drugi je rodom od Lisabona, prozvan je Padovanskim po mjestu u kojem je ostavio najdublji trag – i umro je u blizini Padove; sveti je Atanas potanko opisao njegov život ispunjen čudima i svetošću.

Sveti Ante Veliki boravio je u Fajumu i Pispiru, propovijedajući vjeru kršćansku. Izgnao je sam sebe u pustinju slijedeći Kristov primjer. Začetnik je samostanskoga života, anakoretskoga reda.

Poznat je, uz ostalo, po svojem odolijevanju kušnjama kojima ga je izvrgavao sotona. Slikari su prikazivali ta njegova priviđenja, bludna i grešna (J. Callot, J. Bosh), pisci su ih rado opisivali (Flaubert):

svečev se duh branio od tijela, a tijelo se nastojalo obraniti od sebe sama, trpljenjem i molitvom. Kruh i voda bili su mu pomoć u napasti.

Kad je veliki mučenik iz staroga Egipta posjetio Pavla Pustinjaka, anakoreta iz Tebaide, gavran je svakoga dana dolijetao i donosio im korice kruha – najprije samo Pavlu Pustinjaku, zatim i Pavlu i Antunu.

Često je prikazivana ta crna ptica koja u kljunu nosi bijeli kruh. Hranila je tako samotnike, među inim i svetoga Jeronima dok je u špilji čitao i ispisivao listove papirusa.

Sto i pet ljeta proživio je sveti Antun Veliki tvoreći čuda i liječeći bolesne od kuge i gube, napose od padavice, koju je uzrokovala ječmena snijet u kruhu kakav je jela sirotinja. U sto i petoj godini života uputio se prema Crvenome moru, ka brdu Kolzum, gdje je sačuvan dio samostana koji nosi njegovo ime. I uoči smrti hranio se samo kruhom i vodom.

Sveti Ante Padovanski rodio se gotovo tisuću godina kasnije. Živio je mnogo kraće od svojeg velikoga imenjaka, u trideset i šestoj godini zaklopile su mu oči sestre klarise u samostanu Acelle, kraj Padove. I njega je zavjet navodio da živi životom pustinjaka. Sklonio se u strogi konvent, sazdan uz Monte Paolo u Emiliji. O njegovim čudima napisane su knjige vrijedne spomena. Kao i sveti Franjo Asiški, koji mu je bio uzorom, umio je govoriti s pticama. Na njegovoj skromnoj trpezi bio je samo omanji hljebac s krčagom vode.

Jednoga dana svetoga Antuna Padovanskog izazvao je nevjernik tvrdnjom da će mula, kad izgladni, radije kušati zob negoli hostiju. Ne dadoše joj dva dana ni najmanjeg obroka – a ona odbi zob i kleknu pred posvećenim kruhom. Nevjernik se potom obratio na Kristovu vjeru.

Milostinju koje se udjeljuje gladnima Crkva je nazvala imenom obaju svetaca, sjedinivši ih – i Velikoga Antuna Pustinjaka, i Čudotvorca Antuna Padovanskog.

“Kruh svetoga Ante” spašavao je od gladi uboge i nemoćne, ne samo pobožne nego i bezbožnike.