Bože, kako je strahovito teško stati covjeku pred potpuno prazan papir kad prvi put osjeti želju nešto naslikati, a ne zna kako ! Odakle se uopće kreće ? Što ti je uopće potrebno od pribora ?

Prikljuciš se nekoj amaterskoj grupi. Divno, krećeš, više te ne plaši svaka mrlja koja je trebala nešto predstavljati, a ostala je samo mrlja.Dešava se i drugima ! Samo ležerno, nije toliko važno kakva je slika ispala, ionoako je svi hvale. Kako se u grupi uvijek nađe poneka domaćica koja je samo došla na druženje,tebi čavrljanje grupe postaje preglasno, do hvale razigrane grupe ne držiš više previše. Potražiš mentora, slikara. Treba ti poseban odnos u kojem možeš rasti.

On je zaista dobar u slikanju akvarela, strpljivo i uporno ti razjašnjava tu tehniku. Gušće, rjeđe, lelujavo, razliveno, posuto krupnom solju koja se kasnije otrese s papira i ostavi mreškave čipke nježnijih nijansi... Moglo bi to tako u nedogled, i sam slikar učitelj postaje sve uzbuđeniji tvojim napretkom, skoro već traži i očekuje od tebe da postaneš bolji i od njega samog. Ono što je bilo tako zanosno odjednom postaje zamorno. Neugodno ti je, osjecaš krivnju i pritisak istovremeno. To nije bilo ono po što si došao, htio si zanos stvaranja. Htio si poticaj da ne ostaneš zauvijek pred praznim papirom, jer je ponovno ispočetka tako zastrašujuća njegova bjelina kad jednom shvatiš da prema onome što si naslikao postoji odgovornost. Ucitelj akvarela je ozlojeden vidjevši da sve rjede dolaziš na satove k njemu. Odmahuje rukom kad te vidi kako se naginješ nad rad slikara koji lopaticama u tanke slojeve razvlaci velike istisnute kaplje gustog ulja po platnu. Teško ti je kad god susretneš majstora akvarelistu, ali se smiješiš i raspituješ se kako je. Slušaš ga uglavnom jednim uhom, a on odgovara pomalo preko volje.
 
Jednoga dana ugledaš nekoga tko brzim pokretima šara ugljenom i rubom dlana hitro razmazuje pojedine tek nabacane šare po šušketavom papiru. Djeluje skoro mahnito to šaranje oštrih poteza pa odmah zatim razmazivanje. Izgleda tako opuštajuće lagano šarkanje njegovih ruku dok sjenča.

Često se pitaš se jesi li dovoljno dugo ostao kraj svakoga od njih. Ipak, dvoumljenje svaki put sve krace traje, osjecaj krivnje svaki put je blaži. Naprijed ! Što bude, da bude. Ne drži te mjesto.

Jednoga dana ne izlazi ti se iz kuce. Nešto te natjera da se nagneš nad platno koje je zaista ovaj put djevicanski bijelo za tebe i samo za tebe. Drukčije bijelo. Ponovo bijelo. Jarko bijelo. Platno naprosto drhti od straha pred tobom. Ovaj put je platno ugledalo tebe.

Pocinje. Sad ćete voditi ljubav. Napokon shvaćaš što treba platnu, a ne samo što treba tebi. Kistovi i lopatice i otisnuti listovi i prskanja i razvlacenja boje i potez ugljenom i gusto nakapane kaplje boje i usred svega ulijepljena zrna pijeska i komad šarene krpice i rez na platnu i...  Sve to sad možeš, dapace - moraš miješati po vlastitom nahodenju. Za treću osobu nema mjesta. Konacno postaje važno jedino to koliko je slika dobra tebi i ti njoj.

Uzdah je dvoglasno istovremen kad se napokon potpišeš u uglu, dok sredina slike još miriše vlažno.