Autor: Kosjenka Muk

'Kritika' je riječ koja u biti označava procjenu, odnosno komentar nečega; što po definiciji može biti pohvalno, negativno ili neutralno. No navikli smo doživljavati tu riječ u negativnom kontekstu i izjednačavati je s kriticizmom, koji označava primjećivanje, pa i traženje svega što bi moglo biti greška ili mana objekta. To ne začuđuje, uzevši u obzir koliko je uobičajeno kod svih nas da radije usmjerimo pažnju na ono što možemo kritizirati u negativnom smislu, pogotovo kad se radi o drugim ljudima, nego na ono što možemo pohvaliti.

Uobičajeno je i zapravo za očekivati, da bez obzira koliko se možda trudili oko nečega i postupali s dobrim namjerama, to će biti primijećeno daleko rjeđe nego najsitnije greške i propusti. Nažalost, najčešće je obitelj sredina u kojoj se kriticizam izražava najdirektnije i s najmanje obzira, budući da u obitelji ne osjećamo ni izdaleka toliko inhibicija kao među manje poznatim ljudima. To u pravilu nije posljedica većeg poštovanja prema ljudima koji ne pripadaju obitelji, nego činjenice da ne znamo kako bi oni mogli reagirati na direktnu kritiku. Umjesto toga, radije ih kritiziramo kad nisu prisutni, s nekim trećim - a često bolje da ne znate što drugi govore o vama iza vaših leđa, ili misle u sebi.

Kriticizam je među najuobičajenijim i najdugotrajnijim negativnim utjecajima s kojima se suočava mlado ljudsko biće. Premda je sve veći broj roditelja svjesnih da je dijete punopravna osoba, te jednako, ako ne i više, svjesno, inteligentno i osjećajno kao i bilo koji odrastao čovjek, još uvijek većina roditelja podređuje dobrobit djeteta svojim nezrelim potrebama i kratkoročnoj udobnosti. To često vodi komunikaciji koja se gotovo svodi na opomene, kritike, u težim slučajevima i vrijeđanje, dok se dobre osobine i pohvalno ponašanje djeteta daleko rjeđe primjećuju.

Odrasli u takvim okolnostima, nije ni čudo da i sami počinjemo tako razmišljati o sebi, a zatim i o drugima. Već je kod male djece izrazito uobičajeno da će često kritizirati i odbacivati drugu djecu na temelju sitnica, a daleko rjeđe primjećivati ono pozitivno u njima. Odrasli su suptilniji i ni izdaleka toliko direktni u izražavanju takvih stavova, no unutarnji obrazac ostaje isti.

Takvo ponašanje obično prati i podržava određeni osjećaj olakšanja, što ćemo vjerojatno prepoznati ako preispitamo osjećaje koji nas motiviraju u trenucima kriticizma. Radi se o potrebi da se osjetimo bolji od drugih, ili barem podjednako dobri - što automatski indicira neko područje na kojemu imamo negativna uvjerenja o sebi.

Većinom smo već upoznati s idejom da druga osoba zapravo ne vidi i ne kritizira nas, nego vlastite projekcije temeljene na samokritici i prošlim iskustvima. No čak i ako smo svjesni da se radi o iluziji, jedno je znati to racionalno, a sasvim drugo usvojiti tu činjenicu na emocionalnoj razini, tako da nas kriticizam istinski više ne može dirnuti.

Svaki put kad nas neka kritika zaboli, to je indikacija da barem jedan manji dio nas vjeruje u nju. Ako nam netko kaže nešto što apsolutno ne vjerujemo, nasmijat ćemo se i istog trena zaboraviti. S druge strane, neke kritike nas kraće ili duže vrijeme potiho grizu. U tom se slučaju neki dio nas pita: ...a možda ipak...? Automatska je reakcija krenuti u potragu za onime što mi kod dotične osobe možemo iskritizirati, čak i ako nema nikakve veze s kontekstom. Čini se da nalaženjem mane drugoj osobi nastojimo pojačati svoju sigurnost (ili nadu?) da je i u svom odnosu prema nama u krivu. Isti se proces pokreće bez obzira je li kritika bila djetinjasta i zlonamjerna, ili možda samo riječi koje smo subjektivno doživjeli kao kritiku, iako nisu tako zamišljene.

Što više cijenimo sebe, to ćemo lakše vidjeti pravu namjeru drugih ljudi, umjesto da njihove riječi čujemo kroz snažan filter vlastitog samokriticizma. Ponekad se iznenadim kad čak mjesecima nakon što sam nešto rekla bez ikakvih primisli, otkrijem da je druga osoba to shvatila u negativnom kontekstu. Vjerojatno je još više takvih situacija o kojima apsolutno ništa ne znam. Isto tako, povremeno se i sama uhvatim u krivoj interpretaciji tuđih riječi i postupaka. Nevjerojatno je koliko utjecaja može imati izbor određenih riječi (koje nama možda imaju neutralan ili čak pozitivan kontekst, a netko ih na temelju svog iskustva povezuje s negativnim značenjem), a ponekad čak i redoslijed riječi u rečenici.

Nema previše smisla svaku riječ kontrolirati da bi izbjegli da nas netko krivo shvati - ili ćemo uništiti svoju spontanost, ili ćemo vrlo brzo odustati - no dobro je pratiti neverbalne reakcije sugovornika na ono što kažemo, i ako nam se nešto učini neočekivanim, provjeriti kako je on to shvatio. Mogu navesti više primjera kad sam u razgovoru na trenutak primijetila neobičnu reakciju, ignorirala je jer je bila previše suptilna da bih je smatrala važnom ili jer mi je nešto drugo odvuklo pažnju, da bih nakon dužeg vremena shvatila da sam reagiravši na vrijeme mogla izbjeći priličan nesporazum.

Kriticizam uništava odnose i lišava nas šanse za mnoga lijepa iskustva. Realna je šansa da će ono što smo rekli dospjeti do druge osobe - a ona neće znati da smo to govorili da bi se sami sa sobom osjetili bolje i da vjerojatno ni pola od toga nismo stvarno vjerovali. Ako govorimo o drugoj osobi pozitivno, to će možda i rjeđe dospjeti do nje... ali je učinak na kvalitetu odnosa izuzetan.

Ponekad je u podlozi kriticizma uistinu želja da se drugoj osobi nanese bol. To je u pravilu način na koji pokušavamo privući pažnju druge osobe i motivirati je da razumije i suosjeća s našom vlastitom boli (ujedno potajno uživajući u mogućnosti da je kaznimo). Prema Johnu Grayu ('Mars i Venera - za svaki dan') muškarci su skloniji pokušati to ostvariti direktnim i očitim izazivanjem boli kod drugoga, dok su žene u nanošenju boli suptilnije - prikriveni kriticizam, odbacivanje i sl. - ponekad i to do te mjere da to usmjere prema samima sebi ili kroz ponašanje koje kao krajnji rezultat daleko više povređuje njih nego druge.

Drugim riječima, ako vas netko pokušava povrijediti, vjerojatno je to vrlo dobro prikriveni poziv upomoć i želja za vašim odobravanjem. Nažalost, to je jedan od najneefikasnijih pristupa poznatih čovječanstvu uopće. Ne samo da gotovo nikad ne daje rezultate, nego u pravilu izazove ljutnju i obrambenu reakciju, čime se vjerojatnost za konstruktivno rješenje sukoba drastično približava nuli (na globalnoj razini isto kao i na individualnoj). Zbog čega je i dalje toliko popularan, ostaje jedan od svjetskih misterija. Umjesto toga, pokušati barem donekle razmotriti gledište druge osobe ne samo da njoj šalje poruku prihvaćanja i poštovanja i daje joj prostora (a često i motivacije) da uzme u obzir naše, nego i nas same može obogatiti kao osobu. Vjerojatno možete primijetiti, ili barem zamisliti, koliko je lakše i prirodnije biti tolerantni prema drugome ako nam i on da donekle za pravo, koliko smo tada spremniji priznati i vlastitu pogrešku. No čini se da najčešće, slično kao djeca, i najblažu toleranciju za tuđe stavove doživljavamo kao poraz vlastitih.

Jedan od razloga priklanjanja takvom pristupu često je nesposobnost da direktno i iskreno komuniciramo s drugom osobom. Obično su u podlozi toga dječji strah i stid, te sumnja u sebe u svoju vrijednost ili krivnja zbog osjećaja da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe.

Svi mi želimo sretne odnose pune ljubavi, no ponekad se ni uz najbolju volju i najbolje namjere ne mogu izbjeći sukobi i nerazumijevanje. Svi još uvijek nosimo u sebi nezadovoljenu dječju potrebu da nas se bezuvjetno podržava i odobrava nam, jer je rijetko kome od nas ta potreba bila stvarno ispunjena onda kad bi to bilo prirodno - dok smo bili djeca. Naučili smo ispunjavati tuđe kriterije i uspoređivati se s njima, potiskivati svoje osjećaje i pretvarati se da smo ono što nismo kako bi 'zaslužili' ljubav... i još uvijek to pokušavamo.

Kako je potreba za odobravanjem i podrškom neprekidno prisutna, ako nas druga osoba ne razumije ili se ne slaže s nama, lako će se probuditi dječji osjećaji odbačenosti, ljutnje i sumnje u sebe. Posebno je to prisutno u najbliskijim odnosima, onima u kojima se najviše nadamo primiti... i koji često upravo zbog ovakvih unutarnjih procesa završavaju s boli umjesto srećom. Možemo se ponašati na određen način i imati osjećaj da se 'toliko trudimo, a nikad nije dovoljno' - dok druga osoba možda niti ne zna da se uopće trudimo. Možda od druge osobe želimo određeno ponašanje, koje s njene strane ne bi bilo prirodno i iskreno, ili želimo da dijeli stavove koje ona ne može prihvatiti. Možda joj zamjeramo neke detalje u ponašanju ili njezine osobne probleme, koji nas zbog potpuno nesvjesnih sjećanja podsjećaju na roditelje. Možda bi se druga osoba, da joj to kažemo, mogla ponašati drugačije - ali nikad joj to ne kažemo jer se bojimo odbacivanja.

Kao i u odnosu s roditeljima, potiskujemo svoje emocije dok ne postanu dovoljno jake da ih ne možemo ne biti svjesni... a tada započinje nedovoljno shvaćen, i za odnos vrlo destruktivan, mentalni proces opravdavanja sebe - ne samo svojeg ponašanja, nego i svojih emocija koje nam je teško prihvatiti. Ako osjećamo krivnju, sumnju u sebe ili neku drugu vrstu nelagode zbog emocija koje bismo radije potisnuli, počinjemo ih opravdavati tražeći greške u ponašanju druge osobe. Možda su te greške realne - ali zbog toksične potrebe da si olakšamo teret neugodnih emocija, počinjemo preuveličavati njihovo značenje, pripisivati drugoj osobi negativne osobine i namjere - općenito, postajemo netolerantni za različitost i nesavršenstvo drugih, te činimo upravo ono zbog čega bi drugu osobu naročito lako osudili - postavljamo vrlo visoke kriterije i uvjete za svoje prihvaćanje i ljubav. Ono što je posebno šteta, je što mnogi odnosi nemaju prilike čak ni započeti zbog takvih očekivanja.

Potisnuti strah da možda nismo u pravu izaziva još jaču potrebu da se traže greške kod druge osobe, a opravdava vlastito ponašanje. Ispod toga je osjećaj manje vrijednosti i strah od pogreške, zbog iskustava postiđivanja koje se naširoko koristi kao odgojna metoda. Smatram da je to u korijenu mnogih oblika netrpeljivosti i nasilja.

Nezadovoljena potreba za odobravanjem vodi prema nerealističnom neprihvaćanju različitosti drugih i različitih mišljenja. U ljubavnom odnosu, strast se isprva često pojavljuje upravo kao rezultat privlačnosti prema različitosti druge osobe - nešto što može biti snažna motivacija prema radosnom proširivanju svojih granica ugode i otkrivanju novih - možda potisnutih - dijelova sebe. No kad se početna zanesenost smanji, a potrebe i očekivanja izrone na površinu, često počinjemo očekivati nerealističnu sličnost, slaganje i odobravanje sa strane druge osobe, čak i ako znamo da dolazi iz različitog okruženja i ima različita iskustva, te je navikla razmišljati na određen način. Pritom, naravno, svaka strana kreće od stava da je ona ta koja nema potrebe za promjenom.

Na žalost, upravo takav stav mnogi nezreli roditelji zauzimaju prema djeci, od kojih očekuju da ispune njihove potrebe i očekivanja, a ne vide ih kao posebna, različita bića.

Kad primijetite suptilno, često nerealistično, nezadovoljstvo i ljutnju u odnosu, nemojte čekati da se nakupi. Priznajte ga u prvom redu sebi, istražite ga, a po mogućnosti priznajte to i drugoj osobi, čak i ako vam se čini glupo i smiješno. (što je čest slučaj - ono što nam izaziva snažne emocije često su očito iracionalne sitnice). Time sprečavate ono što će se inače gotovo sigurno dogoditi - druga osoba će svjesno ili podsvjesno percipirati vaše okrivljavanje, što će u njoj pokrenuti taj isti proces: osjećaj da je kritizirana, suptilnu ljutnju, sumnju u sebe, potrebu da opravda svoje ponašanje i svoje emocije... i stvara se začarani krug koji je često uzrok prekida ili postupnog hlađenja odnosa, potpuno nepotrebnog i bez pravog razloga. Umjesto toga, svaka takva situacija je prilika da povećate bliskost s drugom osobom (pod uvjetom da komunicirate bez okrivljavanja)... i možda se usput naučite nasmijati vlastitim problemima.

Najčešće se kao podloga kritike navode vlastite zanijekane osobine, odnosno, vrlo je raširena tvrdnja da kritiziramo u drugima ono što ne možemo prihvatiti u sebi. To je također često moguće, premda ta tvrdnja zvuči pomalo moralizatorski i implicira da svi imamo puno ozbiljnih mana kojih nismo svjesni. Smatram da se tu ne radi toliko o nekim posebnim manama, koliko o tome da smo internalizirali kritike svojih roditelja: ako roditelj određeno ponašanje i osobine djeteta (ili drugih ljudi) prezire, ignorira ili kažnjava, učimo se tako ponašati sami prema sebi, a zatim prirodno i prema drugim ljudima.

Ako primijetimo da kritiziramo ljude zbog sitnica, ono za što ih najviše optužujemo (u sebi ili s prijateljima) često je i ono za što smo najviše optuživali svoje roditelje. Možemo zamjerati drugima da nas ne cijene dovoljno, ne podržavaju ili ne vole, ne doživljavaju važnima, ili da su sebični, grubi, bezobzirni, hladni - pa i prekritični... često samo na temelju toga da nam ne daju ono što bismo željeli. Čak i ako smo pritom u pravu, ono što nas sprečava da prihvatimo druge ljude iako su nesavršeni, potisnuto je dječje zamjeranje roditeljima i sumnja u vlastitu vrijednost. Jedan od znakova tog procesa je da se ne usuđujemo otvoreno razgovarati s drugom osobom o problemu. Ponekad možemo potpuno odbacivati i dijelove sebe koji nalikuju određenom ponašanju roditelja.

Također, odbacivanje dijelova sebe isprepliće se s osjećajima u vezi ponašanja naših roditelja: ako smo kao djeca osjećali pritisak da određene osobine i emocije potiskujemo, često su roditelji taj pritisak provodili na negativan način: možda su na ljutit i nasilan način pokušavali suzbiti našu ljutnju i agresivne porive, ili su zanemarivali naše želje s ciljem da nas nauče nesebičnosti, samostalnosti ili suradnji itd. Time se u djetetu stvara strah i stid, koji se u situaciji kad se netko drugi ponaša na način koji mu nije bio odobravan, isprepliću sa suprotstavljenim, buntovničkim porivima.

Konflikt, čak i ako je skriven kao što se ponekad događa kad se radi o kriticizmu, rijetko je crno-bijela situacija - u pravilu je svaka strana u nečemu 'u pravu' a u nečemu 'u krivu', odnosno jedan aspekt situacije naglašava, dok drugi zanemaruje. Problem i ključni uzrok konflikta, jest kad se ne usuđujemo priznati stajalište druge osobe, kako ne bi ispalo da je ona u pravu, a mi u krivu. Paradoksalno, upravo priznavanje tuđeg stajališta u pravilu daje osobi prostora da i ona razmotri naše. Na taj način oboje dobivamo priliku da obogatimo i proširimo sebe te možda naučimo nešto važno.