Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.

U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva govori.

Čim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: “Evo, taaaako, pridržaću ti…”

Drugo nasmiješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: “Želim ti dan pun ljubavi…evo idem u pekaru, želiš li da ti donesem toplog kruha?”…

Čim bi netko uočio neku, tvoju, neispunjenu želju, potrebu…odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju.

Koliko je tko mogao pomoći, pomogao je…bez pitanja, bez očekivanja ‘revanša’, bez kalkulacija u glavi…

U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: “U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!”, “Za sreću i ljubav mojih gostiju!”…

Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajedničke ručkove, večere, organizirali plesove, društvene igre u kojima su svi dobivali.

Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe niti zavisti.

Osmijeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dolazila iz duše.

Nije bilo trenutka u Kraljevstvu, kada se netko nekome ne bi osmjehnuo, kada netko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem…

Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svatko bi našao svoju srodnu dušu.

Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako i uočiti tko prema kome gaji posebne simpatije.

Bilo je lakše naći životnog suputnika, nego u ‘našem svijetu’, i to baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.

No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmijeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći “Volim te”…

Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo…

Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti od toga!!!

Jako se zabrinuo.

Razmišljao je, dugo, što će učiniti.

 Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti ‘iz čista mira’, prošao bi cijeli dan, a da ne kaže koliko je voli i koliko mu znači.

Primijetio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, kako skriva suze.

I sama Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu.

Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kroz koje se ispušta ljubav, zatvore se…

Kralj nije bio zadovoljan.

Volio je dobivati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmijesi… te je odlučio potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.

Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao priručnik kako se njima koristiti.

Po Kraljevstvu se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmijeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.

Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.

Od tada nepoznati osjećaji i stanja zavladaše Zemljom Ljubavi:

-Ljubomora, ‘Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni’,

‘Poklonila si mi lažni osmijeh, a njemu iskreni!!!’;

-Strah, ‘Što ako mi nitko nikada ne pruži pravu ljubav?!’,

-Laž, ‘Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!’,

-Sumnja, ‘Je li njegov osmijeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?’….

Počelo se trgovati ljubavlju: “Voljet ću te iskreno, ali ako i ti mene tako voliš!”,

“Poklonit ću ti pravi osmijeh, ali pod uslovom da i ti meni pokloniš djelić svoje iskrene pažnje!”…

Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi bili navikli.

 Počele su se formirati grupice, mala društva.

Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.

Ali i unutar društava se događalo da se pojavi lažni osmijeh!

Nitko ni u koga više nije imao povjerenja “Voli li me doista?”,

 “Poklanja li drugome onu pravu ljubav?…

Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave.

Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmijeh iskren, a koji lažan … koja je ljubav prava, a koja lažna…
od čuvanja iskrenih osmijeha i prave ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su počeli obolijevati.

Lica su postala blijeda, oči bez sjaja, a duša nekako prazna.

Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju

Kralj, i sam teško bolestan, ponovo odluči posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu.

Pretražio je cijeli dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.

I odjednom Kralj shvati da je bio prevaren!

Kada je malo bolje razmislio baš od Dvorskog Mudraca je po prvi put i čuo kako je ljubav konačna.

Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmijeha i uputstva o njihovom korištenju.

Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, Kralj reče okupljenima: “Najdraži moji, živjeli smo u zabludi.

Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti.

No, želim da mu bogatstvo koje je stekao donese sreću.

Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti.

 Slobodno se volite iskrenom ljubavlju.

Svaka čestica takve ljubavi koju poklanjate svojim bližnjima je poput grude što se kotrlja niz brijeg –

Postaje sve veća i veća i veća…i kao takva vam se vraća nazad i ruši svaku nedaću pred sobom!

Živjela ljubav: moćna i beskonačna!”.

***

Jeste li nekome danas rekli “Volim te?”

(autor nepoznat)