Sjećam se koliko sam ljubio riječi. Bile su iluzija dosezanja vječnosti. Moji blagi partneri, suradnici u očajničkome grananju spram svijeta koji sam toliko želio dotaći.

Riječi, iako do pola prazne, imaju moć. Kao i svaki medij - one kanaliziraju. One su cjevaste, a prohodne cijevi propuštaju mnogo supstancije čiji su medij. Iako riječi vrijede manje nego neki misle, ipak znaju poslužiti i kakvu veliku svrhu koja nas nadrasta - u tome da potakne drugo biće na njegovom putu doma.

Od kako pišem, zadnjih desetak godina - sve sam pisao samo za sebe. Sve sam pisao za ljude; njihove i svoje dojmove. Sebično, u želji , u strahu. Želji da budem viđen i priznat kao postojanje u svijetu, kao kakva lijepa duša. I u strahu od svijeta i prolaznosti, dok mi uspomene dišu za vratom, a zvuci predivne glazbe me tjeraju u kakvu čeznutljivu bol. Pisao sam, iz razloga zbog kojih većina piše.

Sada ovdje i ovo ovdje pišem za tebe, Bože. Neću se zavaravati  da pomažem ili činim mnogo.

To je isto jedna od lekcija koju učim. Nudim svoju hvalu sili svemira što me je dopremila tu gdje jesam, i što sam očito dovoljno tumarao i dovoljno želio i molio za pomoć, a da mi se moglo početi pomagati da pomognem sebi. Učim.

Ovim tekstovima nastojim preslikati učenje bogova koji su najbolji mogući sluge Boga. Ovo tu učenje je mojega učitelja koji jeste od Boga, i moji pokušaji shvaćanja istoga.

Ovdje ne možete čuti ništa doista novo, ništa briljantno, dovitljivo i oštroumno. Jer istina nije takva. Ovdje također nećete čuti  moje neobične ideje, doskočice, sofizme i mišljenja. Ovo nije književnost. Više do 90% svega napisanoga božje su riječi, ili čovjekova neposredna shaćanja božjih riječi. Gotovo ništa nije ''moje''. 

Piše vam  zrnce pijeska koje kao lotos cvijet uči bez imalo straha otvoriti svoje srce, kao što su to činili oni prije nas, a posebice oni koje nosimo u sebi, sa sobom te vješamo njihove slike po zidovima i oltarima svijeta.

Svi oni postoje, oni kojima se molite i koje molimo za savjet i vodstvo. Stvarni su, pa i mnogo stvarniji od nas.

Ovo se ne može naučiti, može se samo posvjedočiti i usaditi - u početku posredstvom ljudi koji to čine neposredno,  a s vremenom i sami postajete sve bolja sredstva samoga tvorca – kako nam je i namijenjeno. Dom je mjesto gdje sve želje utrnu.

Napisao: Robert Marinković

www.val.hr