Kad osoba liječniku kaže "bojim se da će se dogoditi to i to", on je može omalovažiti odgovorom "pa ne trebate se toga bojati", iako uopće ne zna treba li se osoba bojati ili ne. Jer, što ako pacijent nije htio reći "smatram da postoje veliki izgledi da se dogodi to-i-to" nego "ako se to-i-to dogodi, ja ću pretrpjeti snažnu bol"?
Budući da bol od određenog stresa ovisi o stupnju otpornosti na nj, nema smisla osjetljivijoj osobi govoriti da se nečega ne treba bojati, osim ako za nju nemate informaciju da je nemoguće ono čega se boji i ono što bi je moglo povrijediti. Ono što treba učiniti jest povisiti pacijentu otpornost na stres i povisiti mu prag podražljivosti na bol. S rastom otpornosti živaca opadat će i pacijentov strah.
Problematično je i nazivanje strahova "iracionalnima" jer su oni takvi u vrlo malom broju slučajeva. Iracionalan (nerazuman) je strah da će vas ugristi leteći jednorog jer takve životinje nema. Većina se strahova tiče stvarnih pojava koje čovjeku uistinu mogu nanijeti tjelesnu ili duševnu bol. Ako je pojedinac po prirodi osjetljiviji na bol, tada je izložen većem broju situacija koje mu mogu nanijeti bol, i to intenzivniju od one koju trpe ljudi prosječno jakih živaca.
Mnogi psihoterapeuti ne razlikuju stanja od postupaka, radnji i aktivnosti. Zbog toga u razgovoru s ljudima koji trpe od psihičko-emotivnih smetnji rabe izraze koji ih mogu samo dodatno uzrujati ili deprimirati. Primjerice, kažu "nemojte se nervirati" ili "nemojte se brinuti", kao da su nerviranje ili briga radnje, a ne stanja živčanog sustava. Ovakvi savjeti mogu imati smisla samo ako terapeut pacijentu iznosi nove činjenice, primjerice "nemojte se brinuti, upravo mi javljaju da vam banka neće zaplijeniti kuću".
Još gore zvuči "nerviranje vas neće nikamo odvesti", "plakanje vam neće pomoći" ili "nemojte se sažalijevati", kao da su nerviranje, plakanje ili žaljenje namjerne radnje koje osoba može po volji prekinuti te kao da bi čovjeku bilo bolje ako bi pred drugima prikrio uzrujanost, brigu ili žalost. Zar bi patnja nestala ako bi je osoba prestala pokazivati?
Terapeuti jednostavno ne bi smjeli pacijentima govoriti što da osjećaju ili misle nego im davati praktične i primjenjive savjete što da čine kako bi im bilo bolje. No, da bi mogao sudjelovati u tretmanu i procijeniti koliko je terapeut kvalitetan, pacijent mora biti informiran o prirodi svoje bolesti i poznavati terminologiju.

Iritantne fraze u psihoterapiji

"Razmišljajte pozitivno" - zvuči kao poziv na maštanje ili sanjarenje.
"Uživajte u životu" i "oraspoložite se" - tko može uživati, već uživa i ne treba mu liječnik da mu kaže nešto tako banalno.
"Sagledajte stvari s ljepše strane" - "bubrezi su vam otkazali, ali pluća vam super rade".
"Suočite se sa životom" (doslovce: "izložite se stresnim podražajima") isto je što i reći oboljelom od šećerne bolesti da jede šećer ili osobi slabog pigmenta da se više izlaže suncu.
"Vi to trebate prihvatiti" (u prijevodu: "razvijte toleranciju prema stresnoj okolnosti") - hoće li osoba nešto tolerirati ili ne ne ovisi o njezinoj volji.
Neću da me hipnotizirate!

Većini je poznato što znači insomnija (nesanica), ali mnoge buni izraz hipersomnija (pretjerana sanjivost). Kad pak liječnik čovjeku kaže da će mu prepisati hipnotik, obično izaziva zapanjenost. Za narod hipnotik može imati veze samo s hipnozom (poput one na televiziji ili u cirkusima), jer koliko nas zna da hipnoza dolazi od grčkog hypnos (san) te da je hipnotik zapravo sredstvo za spavanje?