Jučer sam u gradu naletjela na moju prijateljicu i kolegicu. Ona je divna osoba, draga, pametna, vrijedna, i malo „jača“ odnosno deblja. Sama po sebi debljina nije problem, uistinu nemam problema kad gledam takve ljude, ali ono što smo joj u par prilika probali objasniti je da su posljedice za zdravlje puno gore. Sve je to bilo dobronamjerno...znam, znam „put to pakla popločen je dobrim namjerama“, no ja očekujem da mi pravi prijatelji budu tu kad su stvari dobre ali i loše. Da me prime za ramena i kažu „gle pretjerala si, što radiš, kud se vodiš“.

Tako vođena, pristupila sam i njoj jer ponekad sami nismo objektivni, ufuramo se u nešto i brijemo samo u prazno....Indirektno, nas nekoliko probale smo popričati s njom kako bi neke vježbe bile dobre, promjena prehrane,...tema je bila izvučena jednom i gotovo, nema smisla govoriti ako netko ne želi čuti.

 

U biti ono što me je jučer šokiralo je bila slika kad sam ih ugledala. Naime, kako me je pozvala na cesti jer je nisam vidjela, odjednom sam ih ugledala, nju i kćer, obje tako krupne, tako velike. Da je ne poznam i da ne znam sve njene kvalitete, vjerojatno bih pomislila „ajme jadni, čime se hrane?“. Pogledala sam curicu, mlada, taman u pubertetu, obučena gotovo kao muško, preširoka majica, hlače, jer za nju nema garderobe kod nas.

 

Slobodno raspalite po meni, ovo je samo moje mišljenje zbog kojeg se i ovako osjećam grozno. Znam da moram pustiti, da je to njihov život, no nikako nisam mogla (barem jučer) to pustiti iz misli. Što radi sebi? Kako ne uviđa da je sve otišlo predaleko? Estetika tu stvarno nije ni najmanje bitna. Znam žene koje su deblje, a izrazito ženstveno i stilski se nose. Ova vrsta debljine traži promjenu za sve. Malecka ide u školu, pa pubertet je sam za sebe težak, tražimo se, otkrivamo sebe, a klinci u toj fazi znaju biti tako okrutni. Okrutna sam i ja sada, znam.

 

No nije mi jasno zašto joj ne pomognu izgraditi samopouzdanje? Jedno je biti debeo s 50-60 godina, a drugo kada si takav cijeli život. A tek opterećenje za leđa, kičmu, koljena, jetru, sve organe....jasno mi je da neki ljudi ne gledaju na to, no kada čuješ da svaki dan 35 hrvata umire od tumore ili da smo 3 ili 4 zemlja po debljini u Europi, nisu li to podaci da svi mi moramo zapitati? Ne govorim ovdje o neukim ljudima, niti o ljudima koji nemaju financijska sredstva, govorim o ljudima koji nemaju volje niti želje bilo što mijenjati! Jasno mi je da smo svi ograničeni uvjerenjima, strahovima, odgojem, ali za svoje dijete???

 

Moja sestra je s 6 godina povremeno ležala u krevetu, čak  i 3 dana od glavobolje. Za moje roditelje, i sad im se divim, nije bilo granice. Obišli su sve, bez predrasuda i pitanja: od tada poznate bolnice u Mariboru gdje su je tako malu morali samu ostaviti na promatranju 4 dana, pa bolnice u Karlovcu, Rijeci, pa posjet lokalnoj vračari koja je skidala uroke i dala neke svoje „lijekove“, pa pravoslavni svećanik koji je također imao neki svoj lijek (ugljen koji smo držali u svakom kutu sobe!), sve do jedne talijanske liječnice koja se bavila i bioenergijom i koja je postavila pravu dijagnozu – hormoni, kad se sistem uspostavi sve će prestati i tako je i bilo! No divim se roditeljima koliko su bili uporni, išli od vrata do vrata, samo da joj olakšaju i pomognu.

 

Debljina je također bolest, ne samo psihička već i fizička. Promjena prehrane, puno truda, vježbe, angažman cijele obitelji može napraviti puno. Molim nemojte me krivo shvatiti uistinu nemam ništa protiv debelih ljudi, ali imam protiv ovakve vrste odgoja, jer nije poanta roditelja da brine i hrani djecu, školuje ih, omogući im godišnji, treninge...posao roditelja, ako ga ja dobro razumijem, je da pomogne djeci u odrastanju, da im olakša, da uči s njima, mijenja se i prilagođava,...

da čita i educira se o potrebama svoje djece...

 

Uistinu mi je jasno sve, na kraju krajeva, to su nečija tuđa djeca i tuđi životi. Svatko od nas donosi svoje odluke, najbolje što zna i umije (bar se tako pretpostavlja). Ono što sam htjela je izbaciti taj šok, tu krivnju da sudim dragu prijateljicu jer nema snage bilo što promijeniti ne samo za dobrobit sebe, već i svoje djece. Svi mi imamo svoj križ, znam, i svatko ga nosi na svoj način....ipak, ne mogu si pomoći da mi nije žao...