KO SMISAO ŽIVOTA NIJE TRAŽIO, NIJE NI ŽIVIO

 

Svaka je filozofija tužna.

Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposljetku osjećati pomalo nesrećnim. Nema nijedne velike istine čovjekove o kojoj se smije do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao: ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. 

Sve što je duboko, izgleda na dnu tamno i neveselo; i ni u jedan se ponor ne daje dugo gledati bez vrtoglavice i užasa.

Koliko više razmišljate o životu, sve se više otvaraju njegove zasjede i pokazuju njegova bespuća. Zato ako puno govorite o nesrećama u životu, najzad više ne vidite život nego nesreće.

Odista, čovjek živi cijelog vijeka u nebrojnim opasnostima, ali ipak se događa da veliki broj ljudi prožive cijeli život ne dočekavši nikakve naročite nesreće.

Čak mnogim ljudima proteče život kao lijepa reka Aretuza, koja je najprije imala svoj izvor u Peloponezu, a zatim nesmetano pronijela svoje slatke vode kroz cijelo more do Sicilije, da isto tako slatka izbije onamo iz novog izvora.

Užasi života postanu jednim dijelom naše sudbine samo ako su u njih naročito udubljujemo.

Ima blaženog svijeta koji ne vjeruje u zlo, a ima i drugih ljudi koji nisu nikad vjerovali ni u nesreću; međutim, ni jedni ni drugi nisi tim izgubili više nego oni koji su sva zla premjerili i sve nesreće prebrojali.

 Naprotiv, mnoge nesreće ne bismo možda ni izbjegli da smo na njih dugo mislili, kao što je slučaj da čovjek dobije baš onu bolest na koju najviše misli.

Mnogi se ljudi tuže da im prođe cijeli vijek tražeći životu njegov smisao, koji, ako uopšte postoji, i nije drugdje nego u samom traženju. 

Ko smisao života nije tražio, taj nije živio; ali ko ga je tražio, taj nikad nije bio dovoljno srećan.

Jovan Dučić