Danas govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.
Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora.
Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u narućju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove treptaje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće.
Ja danas znam da sam pobijedila nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje, i da više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života.
Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.
Kako vi zovete taj osjećaj?
bglavac
edin.kecanovic
