Život nas nosi ovamo i onamo i sudbina nas vodi od jednog do drugog.
Ne vidimo ništa sem prepreke na našem putu, niti čujemo išta sam glasa koji unosi strah u naša srca.

Ljepota se pred nama ukazuje kako sjedi na svom veličanstvenom prijestolu i mi joj se približavamo. I zarad naših žudnji mi ćemo ukaljati porub njene odore i oteti joj krunu čistote.

Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću, mi je se plašimo i sakrivamo se u mračne špilje, ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.

Mudrost stoji na uglu ulice i doziva baš nas od mnoštva ljudi, ali mi je držimo za nešto bezvrijedno i preziremo one koji je slijede.

Mudrost nas poziva da joj priđemo bliže, da možemo da uživamo u njenom nektaru, i mi joj prilazimo i punimo naše stomake, i tada njena trpeza postaje prilika za ispoljavanje ništavnosti i mjesto za samoponiženje.

Priroda nam pruža prijateljsku ruku i moli nas da uživamo u njenoj ljepoti, ali mi se plašimo njena spokoja i tražimo utočište u gradu i sudaramo se jedni o druge kao stado ovaca pred vukom koji se prikrada.

Istina nas posjećuje predvođena dječjim osmijehom i poljupcem ljubavnika, i mi zatvaramo vrata naše nježnosti pred njom i napuštamo je kao oni kojima nešto leži na savjesti.

Srce od nas traži pomoć, i duh nas zove, ali mi stojimo kao skamenjeni, niti čujemo niti razumijemo. A kad neki čovjek čuje plač srca svoga i dozivanje duha, kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.

Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo.
Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći.
Prolazimo pokraj hljeba života, i glad crpi našu snagu.
Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!

Halil Džubran