KIŠA - Miroslav Krleža

Očajno crni golub, pokislo jadno ptiče,

pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide,

što nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade,

žalosno guče.

Modre se pare kade.

Već cijeli dan i cijelu noć i juče

plače kiša posmrtnu sivu pjesmu

bez napjeva, bez nade.

Na cesti mrtvaci jašu

u tutnju luđačke kavalkade,

a nariču za njima crni kestenovi,

i teče sprovod žalosnih stvorenja.

Svi jure po kiši, i jure kao da plivaju,

čas tonu, čas snivaju,

te se gube ko snovi.

Djevojče bolesno bijelo

naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu,

i kaplju tužni žuti kolobari,

i plače dama u crnini,

a onda se čini

kao da nas stari

Gospodin Gospodin

mrvi i bije i muči i ništi.

O, koliko sad ih plače

i gine i proklinje i vrišti.

Milijarda ljudska ranjava, prokisla,

kune Tajnu prokletog Besmisla.

A plešu oblici.

Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili.

Mirišu crvenokose žene, dobre žene, svete žene,

žene, žene...

A za njima žedni ljubavi

na kiši plešu

i biskupi u mitri i djeca i gubavi.

A na grčeve i kletve, cjelove i suze

ko melem kaplju stihovi bolesne Muze:

"O, kada će zavjese kiše i bola i tmine

zapaliti oganj crvenog Svitanja?

Kada će utihnut

kor precrnih pitanja?

Kada će umrijeti

Razum i Nagon,

Saznanje i Dojam