Rumi

Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže: „Šteta, šteta“,

jer je šteta bit' šejtanov,

pa ić' tamo gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko

nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“

jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

Kad vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar ne nebu Sunce, Mjesec,

kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton, ne

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje,

da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov,

dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sâm otvara.

Pa nek se zbog moje smrti,

ni riječ tuge ne prozbori.