“Tko sam ja?” – upita mladić Starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasnit ću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.
“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica.

“Tko zna zašto se grle?” – misli usko grudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svatko misli,” – zaključi Starac – “ovisno o sebi što je, i što nosi u sebi.

Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego bilo tko drugi.”