O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame, žeđi, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

Neću im reći kakav je sklad
oći naše često spajao u sazvježđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah spajao naše ruke;
ni da li zvuke smjeha voljeli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini duše naše kroz ćitav vjek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vjećito:
da li opija toplo kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna čuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pjesma događa u meni.

Ja više volim da prečutane
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gdje su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vjećnog tkiva
i čovjek i njegov san.

Desanka Maksimović

Ugodan dan!