Rođen 28. srpnja 1902. kao sin židovskog odvjetnika, koji je prešao na protestantizam.

1918. upisao se kao hospitant na Sveučilište u Beču, gdje je pored matematike i filozofije studirao još i glazbu i psihologiju.

1919. godine na kratko se vrijeme priključio bečkim komunistima. Kada se našao upleten u ulične borbe u kojima su komunistički i (nenaoružani) socijalistički radnici gubili živote, užasnut je brutalnošću policije. Ali taj ključni događaj utjecao je i na njegovo okretanje od komunističke ideologije, smatrajući sebe kao marksista suodgovornim za eskalaciju nasilja, koje je sam Marx navodio kao taktiku klasne borbe.

1920. Popper postaje član "Udruge za privatne glazbene izvedbe" ("Verein für Musikalische Privataufführungen") Arnolda Schöneburga. Arnold Schöneburg govorio mu je o suvremenoj glazbi, ali Popperu se ona na kraju ipak nije dopala. Umjesto toga, okrenu se crkvenoj glazbi, upisavši se na Bečki konzervatorij.

1922. godine nadoknađuje maturu kao vanjski učenik. Pored svog studija uči zanat kod jednog umjetničkog stolara, koji i završava polaganjem zanatskog ispita.

1924. osposobljava se za zvanje učitelja osnovne škole u jednoj obrazovnoj ustanovi za učitelje. Nakon ispita radi najprije u domu za socijalno ugroženu djecu.

1925. nastavlja studij na novoosnovano Pedagoškom institutu u Beču.

1928. promovira kod psihologa Karla Bühlera: Zur Methodenfrage der Denkpsychologie.

1930 - 37. zaposlen je kao učitelj u osnovnoj školi (matematika, fizika) u Beču, a u međuvremenu boravi i na studiju u Engleskoj.

od 1937. do kraja Drugog svjetskog rata radio kao Senior Lecturer za filozofiju na Canterbury College u Christchurchu, Novi Zeland.

1946. vraća se u Englesku, najprije kao izvanredni profesor (Reader) na londonskoj School of Economics and Political Science, University of London, a

1949. postaje profesor logike i nauke o znanosti na School of Economics and Political Sciences, gdje radi sve do umirovljenja 1969.

Primio je brojna visoka priznanja, između ostalog titulu plemića (1955) od strane Kraljice, medalju za mir "Otto Hahn" Ujedinjenih naroda (1993).

Karl R. Popper je preminuo 17. rujna 1994. u Croydonu kod Lonodna.

O djelu Karla R. Poppera.

Popperovi doprinosi metodologiji znanosti kao i kritici ideologije političkih praznih obećanja gotovo su neprocjenjivi. U oba područja, teoriji znanosti kao i socijalnoj filozofiji, njegov je temeljni pojam mogućnost provjere izjava. „Kritički racionalizam“, Popperova metodičko-teorijska pozicija, podigla je kritičko ispitivanje znanstvenih postavki na razinu principa. Jedna od najjačih strana Popperove misli svakako je uvođenje jasnih kriterija razlikovanja.

Popper je uočio da se opća načela (poput prirodnih zakonitosti) ne može ovjeriti s jednakom konačnošću kojom ih se može opovrgnuti. To je bilo usmjereno protiv Wittgensteinovog kriterija „empirijske mogućnosti verifikacije“ i „logičkih empirista“ tzv. „bečkog kruga“ oko Moritza Schlicka i Rudolfa Carnapa.

Tim kriterijem važenja općih načela isključena je nada, da se znanost i znanstveni postupci mogu temeljiti na evidentnosti elementarnih načela iz iskustva, i na taj način izbjeći metafizičke pogreške iz prošlosti.

Popper je međutim uspio dokazati da se opća načela i nužnosti ne mogu izvesti iz iskustva (postupkom indukcije). Umjesto kriterija mogućnosti ovjere on je postavio svoju teoriju opovrgljivosti, prema kojoj znanstvene hipoteze ili teorije vrijede do onog trenutka dok ne budu opovrgnute.

To što su hipoteze i teorije na taj način istinite samo privremeno, ne čini ih nepodobnim za istraživanja. Ovaj ih kriterij samo podvrgava neprekidnoj provjeri. Pri tome važnu ulogu ima razlikovanje između iskustveno-znanstvenih i metafizičkih postavki, zbog čega je Popper uveo „kriterij opovrgljivosti“: za iskustveno-znanstvene pretpostavke mogu se navesti uvjeti za njihovo opovrgavanje, a za metafizičke ne mogu. Pri tome Popper ove posljednje ne odbacuje u potpunosti, budući da i metafizičke pretpostavke (prema principu kauzaliteta) mogu dovesti (i dovodile su) do znanstveno relevantnih stavova.

Kriterij opovrgljivosti Popper je prenio i na društvene znanosti kao i na provjeru društveno-političkih ideja. On je upozoravao na opasnost od teorija koje su u povijesti pronalazile razvojne zakonitosti i s njima povezivale obećanja pomaknuta u budućnost, u kojoj bi se njihova realizacija i provjera odgodila na duže vrijeme.

Nasuprot tom „historicizmu“, pod kojim prvenstveno podrazumijeva marksističku filozofiju povijesti, Popper je preporučio socijalnu politiku malih koraka, takozvanu „postepenu socijalnu tehniku“ (piecemeal social engineering), čije je pozitivne i negativne posljedice uvijek moguće provjeravati i revidirati.

Popper je dao ocjenu pojedinih oblika društva na temelju provjerljivosti njihovih ideja i razvio svoju poznatu podjelu na „otvoreno“ i „zatvoreno društvo“.

Dok „otvoreno“ društvo dopušta opovrgljivost svojih društvenopolitičkih ideja, „zatvoreno“ društvo je imanentno nekritično i okarakterizirano nepomičnim dogmatizmom.

Popper, koji je na primjerima totalitarnih socijalističkih režima i Trećeg Reicha dobro upoznao zatvorena društva, bio je angažirani branitelj otvorenog društva, čije neprijatelje nije vidio samo u vodećim političarima i ideologijama totalitarnih režima, nego i u galeriji filozofske tradicije.

Časni predstavnici kao što su Platon, Hegel i Marx u tom napadu nisu dobro prošli, jer ih je Popper smatrao duhovnim utemeljiteljima totalitarnih državnih oblika.

Kao teoretičar političkog liberalizma, Popper je postao branitelj sustava vrijednosti zapadno-demokratskih industrijskih društava, i omiljeni kućni filozof predstavnika vodećih elita, sve do samih vrhova vlasti.

Tekst: Ulrich Sand

Karl R. Popper

Čovjeçanstvo se, uvjeren sam, nije pokazalo tako lošim. Unatoč izdaji nekih intelektualnih lidera, unatoč zatupljujućim posljedicama platonističkih metoda u obrazovanju i poražavajućih rezultata propagande, bilo je i neočekivanih uspjeha. Mnogim je nejakim ljudima pružena pomoć, a već gotovo stotinu godina ropstvo je praktično ukinuto. Ima ih koji vele da će opet biti uvedeno. Ja sam optimista; to će, ipak, u krajnjoj instanci, zavisiti od nas. Ali, čak i kad bi se sve ovo opet izgubilo, i kad bismo se vratili na stadij onog gotovo savršenog čovjeka-zvijeri, to ne bi promijenilo činjenicu da je jednom (čak i nakratko) ropstvo nestalo sa lica zemlje.

To dostignuće i sjećanje na njega vjerujem da bi moglo nekima od nas biti iskupljenje za svu našu nesavrsenost, bila ona mehanička i svaka druga;

može nam nadoknaditi onu fatalnu grešku što su je naši preci počinili kad su "propustili" zlatnu priliku da zaustave svaku promjenu - i vrate nas, jednom zasvagda, u krtletku zatvorenog društva, savršenog zoološkog vrta u kojem žive gotovo savršeni majmuni.

Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji,
Poglavlje 10/Bilješka 71
Routledae & Keaan Paul. London, 1945.

Dio intervjua Sir Karla Poppera fllmskoj rediteljki Marie Sandovoj. 23.maja 1994.

Pratite li razvoj događaja u postkomunističkim zemljama? Vjerujete li da i naše društvo postaje otvoreno društvo?

Otvoreno društvo možete imati samo kad pokažete spremnost da se za njega borite. Inače ga ne možete imati. Razlog leži u tome što će uvijek biti ljudi poput, na primjer, komunista, koji će biti neprijatelji otvorenog društva. Što je ono bolje uspostavljeno, utoliko će biti manje onih koji će ga nastojati ugroziti, koji će se truditi da ga razore. Nijedno društvo se ne može sasvim zaštititi od moći i sile. Ako je jedno društvo otvoreno, ono mora biti spremno da ima neprijatelje. Zato se moja knjiga i zove Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji.