Upoznaj sebe - i razumjet ćeš druge

 

Sigurno, samospoznaja ima za cilj ponajprije produbljeni pogled na to što jesam. Međutim, kršćanski gledano, došlo bi do nesporazuma kad bismo se u njoj uvježbavali samo radi nas samih i radi naše koristi. Samospoznaja, ukoliko je pravilno uvježbavam, proširit će se i na ljude koje susrećem. Ukoliko sebe upoznajem, opažam nešto i o drugome. Primjerice, ono čemu me poučila bolest, znanje o mojoj krhkosti ili osjetljivosti ili jednostavno izdržavanje boli otvara prilaze k drugome koji su mi do sada bili zatvoreni. Moći ću bolje suosjećati, ova spoznaja me čini strpljivijim i ne dopušta mi trpljenje drugoga olako gurnuti na stranu. Pogleda također i na ono negativno za što sam sposoban, kojim naslućujem nešto od svoga ponora, strah od zloga kojemu sam izložen, sve do toga da ga odobravam i čak se radujem njemu, sve to čini da budem suzdržaniji i drugoga brzo ne prosuđujem. Ovaj pogled me poučava bolje podnositi drugoga kad pogriješi, ne puštati ga brzo pasti i biti mu vjeran unatoč svemu.

Što vrijedi za tamne strane naše egzistencije, vrijedi naravno i za svijetle. Kad spoznam što mene duboko raduje i kad to imenujem, tada također postajem sposoban za radost s nekim drugim. Možda zvuči olako, ali čovjeku je očito teže radovati se bez zavisti nečijem napretku, nego suosjećati s njime. Pavao povezuje obje strane suosjećanja: „Radujte se s radosnima i plačite sa zaplakanima" (Rim 12, 15). Samospoznaja koja me vodi k drugome, više me ne ostavlja ravnodušnim spram drugoga, nego budi iskreno zanimanje za njega. Svjetlo vjere može još jednom produbiti ovo gledište. Drugi tada nije samo kolega koji je slučajno pokraj mene ili susjed u tramvaju, nego ljubljeno Božje stvorenje kao i ja.

 

Ondje gdje me obasjava božansko svjetlo

 

Pođimo korak dalje, izričito u perspektivu vjernika. Tko vjeruje i u molitvi pita tko je on, čini to pred Bogom. Što on spoznaje? Ponajprije sasvim jednostavno: ja nisam Bog, nego njegovo stvorenje, čovjek. To će me očuvati od samo-precjenjivanja ili čak od maštarija o svemoćnosti. Međutim, time je rečeno da sam Bogu vrijedan, da nešto značim za njega. Molitelj može prepoznati stvari koje su mu darovane kao Božji dar. U svemu što mu se događa, vidi Božju dobrotu na djelu. Tko u molitvi nastoji upoznati sebe, taj također počinje pitati kako može odgovoriti na to svojim životom; on moli da upozna Božju volju, želio bi znati što je to, što mu je po Božjoj volji određeno da postane i živi.

Prema Tomi Akvinskom (1225. - 1274.) ono malo što o Bogu i njegovu odnosu prema nama znamo, vrjednije je od mnogih spoznaja iz svih mogućih znanosti. Najveća i najutješnija spoznaja naposljetku je ova da smijemo biti pred njim i imati ime. Ona također relativizira sve što mi sami znamo o sebi i što drugi misle o nama. Možda se do ove istine probijamo tek u ekstremnim situacijama. U posljednjoj prijetnji, naočigled smrti, Dietrich Bonhoeffer je tu spoznaju pretočio u pjesmu:

 

Tko sam ja? Oni mi često kažu

da iz svoje ćelije izlazim

opušteno i vedro i čvrsto

poput vlastelina iz dvorca.

Tko sam? Kažu mi često

da razgovaram sa svojim čuvarima

slobodno i prijateljski i jasno

kao da zapovijedam.

Tko sam ja? Kažu mi također

da nosim dane nesreće

ravnodušno, sa smiješkom i ponosno

kao netko vičan pobjedi.

Jesam li doista to što drugi govore o meni?

Ili sam samo ono što sam znam o sebi?

Nemiran, čeznutljiv, bolestan, poput ptice u kavezu,

boreći se za životni dah, kao da me netko guši,

gladan boja, cvijeća, ptičjeg pjeva,

žedan dobre riječi, ljudske blizine,

dršćući od srdžbe zbog samovolje i sitnih povrjeda,

progonjen iščekivanjem velikih stvari,

nemoćno strahujući za prijateljima u beskonačnoj daljini,

umoran i prazan za molitvu, za misao, za stvaranje,

klonuo i spreman rastati se od svega?

Tko sam? Taj ili onaj?

Što, jesam li danas ovaj, a sutra neki drugi?

Jesam li obojica istovremeno? Pred ljudima licemjer

a pred samim sobom prezreni osjetljivi slabić?

Ili to što je još u meni naliči udarenoj vojsci,

koja u neredu uzmiče pred već dobivenom pobjedom?

Tko sam ja? Samotno mi se pitanje ruga.

Tko god da sam, Ti me poznaješ, Tvoj sam, o Bože!

PRIHVAĆANJE SAMOGA SEBE

 

Poznavati samoga sebe! To je velika prednost. Onaj tko poznaje svoje dobre odlike kao i svoje sjene, lakše prolazi kroz dane i bolje će susretati mnoge ljude čiji se putovi svakodnevno križaju s njegovim. Što po iskustvu i spoznaji postanemo mudriji u tome da unaprijed možemo procijeniti što je moguće a što valja izbjeći, to ćemo biti uspješniji u svojim pothvatima. Općenito sigurnije stojimo na vlastitim nogama ukoliko dobro poznajemo svoje talente, poštujemo svoje granice i branimo ih.

To je jedno! Samospoznaja je pomoć za oblikovanje i upravljanje životom s njegovim praktičnim i teoretskim stranama. Doduše, time nam nije automatski dano već odobriti i potvrditi život. Tu međuovisnost bolje poznajemo sa suprotne strane. Svako dobro zna kako možemo sebe jako dobro poznavati, a pritom se uopće ne podnositi i prihvaćati se. Mnogo toga što nam pripada, vlastite karakterne osobine, tipični obrasci ponašanja, sve nam to može biti otvoreno, prisno i djelomično objašnjivo (na taj način i oprostivo u određenom smislu, kao što kaže jedna francuska izrjeka: „Tout connaître c'est tout pardonner."). Testovi i psihoterapije mogu dodatno potvrditi ono što nam je kroz vlastito iskustvo postalo jasnim. Ipak, dovoljno dobro znamo, s ovom samospoznajom još nam nije dano, pogotovo ne garantirano, voljeti same sebe i svoj vlastiti život. Možemo se poznavati, međutim moguće je da se ne radujemo što smijemo biti i živjeti.

      

Je li svatko bližnji samom sebi?

 

Ljubav prema samom sebi nije nešto što nastaje samo od sebe, iako se to čini najprirodnijom stvari na svijetu. Što to ljudi ljube više od samih sebe? Zar nema dovoljno dokaza o tome da su ljudi samima sebi najbliži kad, kako nas uči vlastito i tuđe iskustvo, traže svoju sreću i brane svoje interese? Svatko, htio ili ne htio, teži - tako nam se čini - za ispunjenjem svoga života i svojom dobrobiti.

Možemo pojačati prigovor: težnja za vlastitom srećom prožima svaku nit našega tu-bitka, ona je takoreći sveprisutna u svemu što činimo i dopuštamo. Ona određuje korake koje činimo, odzvanja u našim pothvatima i odlukama. Ovo traženje sreće je sveprisutno, čak i u pothvatima koji se često predstavljaju kao posve nesebični, u kojima na prvi pogled nema vlastitih a pogotovo ne egoističnih namjera. Čak i u naizgled posve nesebičnoj ljubavi čovjek hoće svoje ispunjenje.

Je li ova činjenica da se čovjek vrti oko sebe i svoga središta već i jednoznačan znak za to da on sebe ljubi? Je li traženje i branjenje vlastite sreće već dokaz ljubavi prema sebi? Može li biti sretan netko tko se traži, tko prije svega traži samoga sebe? Može li egoist sebe ljubiti? O tome kasnije.

Ponajprije jednostavno ovo: tako samorazumljivo kao što se čini, ne funkcionira i s ljubavlju prema sebi. Čovjek sebe ne ljubi jednostavno, prirodno, otprilike onako kao što bi bačen kamen zbog sile teže pao na tlo. Postoje suprotne sile koje sprječavaju ljubav prema samom sebi. Unutarnja proturječja, nesklonosti, oblici zlovolje koji se mogu povećati sve do mržnje prema samom sebi. Georg Bernanos u romanu „Dnevnik seoskog župnika" piše: „Mrziti sebe lakše je nego što mislimo"; milost svih milosti je ponizno ljubiti samog sebe.

 

Teški DA samom sebi

 

Sve ove zaprjeke koje otežavaju ljubav prema samom sebi, a sada dolaze do izražaja, sigurno nisu već izraz za mržnju prema sebi; ali bez sumnje mogu dovesti do nje.

Prva duševna blokada protiv ljubavi prema sebi koja može nastati u nama, sastoji se u nezadovoljstvu s našim temeljnim sposobnostima. Mnogi ljudi ne mogu ili teško mogu nepodijeljeno kazati DA onome što su dobili u životu. Talenti, kako duhovni tako i materijalni, čine im se neprimjereno ili čak nepravedno raspodijeljeni. Jedni žele višu inteligenciju, uopće veće darove uma, drugi bi bili sretniji s ugodnijom vanjštinom ili zdravijim tijelom. Uvijek preostaje određeno nezadovoljstvo, nešto za prigovarati i zamjerati.

Ova nesposobnost zbiljskoga prihvaćanja onoga što je osoba primila, može biti pojačana zbog toga što vlastita životna povijest nije onako tekla kako si je osoba željela. Ciljevi koje je postavila i ono za što se i borila ostaje razočaravajuće, daleko ispod očekivanja s kojima je osoba nastupila. Mnogi ciljevi ostaju snovi, tek je nešto uspjelo samo mučnim zaobilaznim putovima ili pod cijenu  trpkih napora. Mnogo toga što je na početku i na prvi pogled blistalo, s godinama se pokazalo neprozirnim i besadržajnim. A često je i ono što je osoba pokušavala popraviti samo napola uspjelo i ostalo krparija. Zbog tolikih prigovora protiv vlastitog života kao i protiv životne povijesti postaje razumljivo da ponekom sve omrzne.

Ima još činitelja koji otežavaju da dođemo na čistac sa sobom. To su razlozi koji imaju svoje korijenje još više u nama samima, u vlastitim proturječjima, u nerazmjeru između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti. Misli se na razdor između dobra koje hoćemo i za kojim težimo i zla koje često činimo; mnogi negativni obrasci ponašanja koji su se uvriježili u nama, ljute i nas same. Ne možemo ih proglasiti dobrima uza svu dobrohotnost koju imamo prema sebi. Ne osjećamo se dobro u vlastitoj koži ako smo tromi i lijeni, ljutimo se i sami sebi idemo na živce ako prispjele zadaće stalno odlažemo za kasnije; da, može nas obuzeti prava srdžba zbog nas samih ako smo se ponijeli kukavički, ako smo šutjeli kad smo trebali govoriti, ako smo izbjegavali zauzeti stav kad je to bilo potrebno i moguće. Ili također kad se nismo mogli svladati, primjerice u jelu i piću, pred televizorom ili na internetu, kad se budimo postiđeni zbog protekle noći. Tada se u našoj nutrini zna probuditi sami protest. U svim tim oblicima neumjerenosti razumljivo je da nam teško pada podnositi a pogotovo ljubiti same sebe. Bolujemo od ovih proturječja u nama, uvučeni smo u taj začarani krug kojeg Pavao ovako izražava: činimo ono što ne želimo, a ono što bismo željeli da se dogodi, za to nam nedostaje snage (usp. Rim 7, 19 - 21).

Zaključno, valja navesti još jednu teškoću koja otežava ovaj DA čovjekovu životu. To je zaprjeka na samom početku ljudskog života. Znamo da je naklonost i zaštita koju dijete dobiva u prvim godinama djetinjstva od odlučujuće važnosti. Ondje gdje nam je glasno ili tiho, riječima ili gestama rečeno da smo željeni i dobrodošli u život, tu nam za čitav nastavak života biva lakše reći DA sebi samima. Nedostaje li naprotiv ova dobrodošlica u našem životu, tada je naš život opterećen hipotekom koju otplaćujemo osjećajima manje vrijednosti ili čak mržnjom prema sebi.

 

Pomoć za bolje DA samom sebi

 

Kojim putovima možemo ići, da bismo sebi lakše mogli kazati DA? Što nam pomaže naučiti ovu jednostavnu a ipak tako tešku lekciju života?

Ne treba dugo opisivati ono što nam pri ovom pitanju najprije dolazi na pamet i što je očito. Lakše volimo sebe, ukoliko smo voljeni. Ondje gdje nam je iskazana naklonost u kojem god obliku, gdje nas poznaju i zovu imenom, tu dolazi radost u život, možda samo polagano, ali ipak djelotvorno. Ako se međusobno volimo i ako takve osjećaje također izgovaramo i izražavamo, ljubav prema sebi se jača. Dakle, u prvom redu su odnosi - dobri, dobrohotni i nesebični - oni koji pomažu u prihvaćanju samog sebe i u tome da se osoba raduje vlastitom životu. Bilo kod bračnih partnera koji vjerno i neprekidno izgovaraju svoj DA, bilo kod prijatelja koji se godinama međusobno podržavaju.

Naravno, rad i sve dobro koje je u svezi s njim i koje ovisi o njemu predstavlja bitan doprinos ljubavi prema sebi. Rad pomaže jačanju samopouzdanja. Trebamo i smijemo cijeniti i voljeti dobro koje činimo i možemo ostvariti; možemo biti zahvalni ne hvališući se zbog uspjeha i ne umišljajući si ništa posebno. Sama djelatnost, prije svega ukoliko mobilizira vlastite kreativne sile, jest i ostaje vrijednost. Tko to ne zna?! Koliki ljudi crpe hrabrost i životnu radost iz toga što im profesionalna djelatnost ide od ruke? Nova prečka koju pojedinac dosegne na ljestvici karijere općenito njegov nastup čini sigurnijim i samopouzdanijim. Razumljivo, ljudi su ponosni na takva unaprjeđenja. Zdrava volja za rad koja želi nešto učiniti ili postići nema ništa sumnjivoga u sebi. Jednostavno više volimo svoj život ukoliko nam je dano ulagati svoje talente, pogotovo ako nam uspije činiti to za čovjekovo dobro. Pri tom je djelovanje dobra - i ne na posljednjem mjestu - dobra savjest ono što nas iznutra tješi i raduje.

Ono što će nam također pomoći voljeti sebe je i vlastiti napor koji je potreban da u svom unutarnjem životu uspostavimo red. Prepuštanje vlastitoj tromosti i pukom samoodržanju ne može se ubrojiti u ljubav prema sebi. To ne donosi unutarnji mir. Lakše volimo sebe ukoliko nam sve više uspijeva i činiti ono što trebamo činiti. Stoga uza svu dobrohotnost s našim slabostima ne smijemo prečuti poziv na red: „Tako dalje ne može! Kao što je sveti Benedikt (oko 480 - 547) pozivao svoju braću: „Ustanimo dakle konačno, budući da nas Pismo budi riječima: vrijeme je već da se oda sna prenemo!" Određene želje i potrebe što ih više zadovoljavamo to više pokazuju dinamiku bezgraničnoga rasta. Želje se moraju potkresati, razumski podrezivati. Ne samo stoga da dovedemo svoj život u red nego upravo stoga da bismo sebe mogli bolje voljeti.

Prije nego što nastavimo, još jednom kritički upitajmo: vode li opisani putovi k lakšem Da nama samima? Sreća u ljubavi, uspjeh u poslu i samodisciplina - mogu li to biti putovi prihvaćanja samog sebe? Tko ne poznaje krhkost profesionalnog uspjeha ili ljudskih odnosa? Tko ne zna kako su dobri naumi kratkog daha? Svi ovi savjeti unatoč njihovoj dvoznačnosti sadrže nešto ispravno i nešto što pomaže. Ali put koji čini jezgru kršćanstva moći će nas povesti još dublje. To je ljubav prema bližnjemu koja je nedjeljivo povezana s ljubavlju prema sebi.