Kako čitati tiskovine    

07/09 ilah

Iako je ljeto ne nedostaje informacija o ljetnim događanjima (skoro svako mjesto uz obalu ima svoj ljetni festival), procjene stanja gospodarstva, gledanje u kavu uspješnosti turističke sezone .

Ona uobičajena ljetna opuštenost gdje u novinama svoje mjesto nalaze ponovo draga Nessie ili pojave NLO , morskog psa u blizini obale ili salmonele u nečijem sladoledu nisu ni izdaleka aktualni kao tekstovi o “Onome-tko-je-otišao” (da parafraziram toponim jednog novinara).

Zanimljivo je čitati raznovrsne tekstove novinara od kojih je većina do eto jučer pisala “panagerike” u slavu “Onoga-tko-je-otišao”.

Mnogobrojni novinari  su započeli utrku kritike i hvalospjeva “govorio sam vam to već prije” O njemu sve kritičnije opaske iskazuju i njegovi dojučerašnji najbliži i najvjerniji suradnici.

Sve podsjeća na svađu hijena oko strvine nedavnog vođe čopora. Kako čitati sve te tekstove (ako već niste izgubili živce uopće čitanjem svega i svačega gdje svake novine ili svaki novinar ima svoju posebnu priču iz svog posebnog ugla iako ponekad neki od njih zvuče posve usuglašeno.

Već duže razdoblje, osobito nakon faze privatizacije medija svjedoci smo kako su mediji izgubili ono svoje autohtono, autorsko, objektivno/subjektivno informiranje koje je  u nekim razdobljima težilo ili imalo za cilj da bude autonomno (u svijetu šire) a kod nas ako ne u političkim onda barem u gospodarskim, kulturnim, društvenim sferama.

Za marketing je osnova korištenja medija  njihova čitanost, broj prodanih primjeraka koji bi trebao odražavati relevantnost informacija i zadovoljavanje potreba čitatelja za primjerenom informacijom.

U okviru takvog međusobnog povjerenja između uredništva i čitatelja stvara se dobar temelj ugradnje naše komercijalne informacije. Međutim već neko vrijeme više nije tako.

Povjerenje čitatelja u informaciju je posustalo, utjecaj snažnog kapitala, političke volje i grupnih interesa (lobiranje) sve više utječe na uređivačku politiku pa nam ostaje samo broj čitatelja s navikom kupovanja kojima ćemo se imati prilike obratiti.

Utjecaj političkih i gospodarskih lobija ili pojedinih tvrtki na bilo kojem nivou (lokalnom ili državnom) stavlja veliki uteg na autonomnost medija a vlasničke strukture štite prvenstveno svoje interese. Na taj način radi se selekcija informacija njihovom interpretacijom, njihovom prisutnošću  a posebno i neprisutnošću.

A onda kažemo kad nema u medijima niti se ne zbiva ili ne postoji.

Novinari kao struka su na vjetrometini autorskih honorara i ugovora o djelu bez stalnog zaposlenja pod pritiskom da pišu kako im se “sugerira”. Neki od čvrstih koji se pokušavaju izboriti za svoje viđenje i istraživanje prelaze u npr. “e-novine” ili otvaraju svoje blogove pokušavajući zadržati dostojanstvo.

Neke od tih tiskovina (primjer je svakako Feral) prestale su s izlaženjem zbog nedovoljnog financiranja a neke su kupljene od novog vlasnika koji polako mijenja njihov do sada barem donekle relevantan sadržaj (kao npr. Novi list)

Ostaje tek nekoliko rijetkih uglednijih pisaca/novinara koji se na čudesan način uspjevaju održati boreći se za svoju riječ i iskaz svog mišljenja jer to je ipak osnova djelovanja pravih novinara kao struke.

Svega toga sam se podsjetio danas kad mi je do očiju dopro članak objavljen u Glasu Istre. Novinar Elio Velan, dopisnik iz Trsta u svojoj kolumni “priče iz susjedstva” diplomatski “izokola” kroz prijenos sukusa sadržaja jedne talijanske brošure o medijima govori upravo o tome. 

To je Izdanje malog izdavača znakovitog imena “Altra economia” iz Milana, autor je talijanski novinar mladje generacije Giulio Sensi a sve zajedno iskra autonomnog novinarstva koje analizira situaciju u medijima.

Ta mala knjižica od 60tak stranica, distribuirana kroz “opskurne” kanale paraleno s uobičajenim načinim distribucije tiskanih materijala donosi sukus medijske situacije u Italiji na koju se u svom članku u glasu Istre osvrće novinar Velan.

Njegovi zaključci, bez obzira što se odnose na talijanske medije imaju neugodno  puno sličnosti s onim što se zbiva ili procesuira kod nas pa koristim priliku da u slobodnom stilu prenesem  nekoliko takvih zaključaka.

1. Vlasništvo nad medijima je u rukama investicijskih kapitala, fondova, grupacija, bankara, osiguravajućih društava i tko zna još koga. Njihov primarni interes nije izdanje kao takvo, tekstovi kao takvi već informacija koja se plasira. Taj kapital, često je u sprezi s političkim opcijama, vlastima, lokalnim i regionalnim upravama. Tako medij postaje kanal za informiranje koje ima određenu svrhu i poruku. Ako treba  za pojedine svrhe može se lansirati i novi medij.

1. Mediji su kroz marketing čvrsto povezani s gospodarstvom i ovisni o njemu . Prema tome tek je korak od značajnog utjecaja gospodarskih subjekata, pojedinih tvrtki, grupacija, interesnih lobija koji svojim financiranjem u oglašavanje često diktiraju opseg i smjer informiranja. Ponekad je to s usmjerenom informacijom (ovdje se čak niti ne govori o pr tekstovima) a ponekad s totalnom odsutnošću relevantne informacije.

1. Velik je i snažan utjecaj vlasnika agencija za prodaju oglasnog prostora koji vrijednostima godišnjh zakupa ponekad diktiraju uredjivačku politiku kako bi se sadržaj prilagodio interesima prodaje prostora raznovrsnim klijentima

1. Lokalni mediji gdje god još postoje sve više potpadaju pod interes velikih centralnih medija i time gube svoju samostalnost, autentičnost ili lokalni štih dabi postali samo ispostave velikih izdavačkih kuća u širenju tiraže

1. Informacija je zapravo business jer prodaja  postaje manje važna. Uzevši u obzir barem deklarirane remitende normalno se postavlja pitanje koliko ih je kojima se uopće isplati tiskati tiskovine pa zašto to onda uopće čine.

1. Financiranje novinara i u Italiji realizira se  prvenstveno kroz honorarne poslove gdje novinari nemaju nikakvu zaštitu a pitanje preživljavanja od tekstova znači i “prilagodjavanje” interesima izdavača ili okruženja. Čak niti razvikana imena koja imaju relativno “sigurne” pozicije nisu imuna od takvih pritisaka.

i sad kad razmislite kako se formira barem većina tekstova u novinama koje listate ostaje vam nekoliko opcija.

Kad čitate o svom omiljenom “ragbijaškom klubu Drmano” da li je to

a)      stručno, autoritativno, autonomno mišljenje dobrog poznavatelja situacije u klubu koji na novinarsko neprijeporan način objektivno prezentira informacije

b)      ili “stručno argumentiratni” ekspoze koji promovira alternativne interese i pritiske kojima je izvor i povod samo snaga vaše imaginacije (napomena: nakon 23 moguce alternative digao sam ruke od popisa i prepuštam ih vašoj mašti)

c)      ili da učinite kao i Mišak pa kažete “kaj me briga, ako mi se sviđa igra to je sve što me zanima……

ugodno vam čitanje želim

Igor Lah