U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja,

ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist?

I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam

realist - čime nije ništa rečeno.

 

I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.Pa ipak,

optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su

kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i

korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se

sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice

koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu. Zbog toga

često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive mimo

stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se

predaju utopijama.

 

Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se

pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na

tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagaziLi u prljavštinu

svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane

strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?

 

Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji

gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji

vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost,

vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad

nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje

taj pisac: "Samo će optimistipreživjeti!" Ova optimistička

tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu

možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je

sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac.

 

Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod,

potrošna roba, već je plod jednog procesa. Čovjek koji

zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću,

vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u

sebi. Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih

kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju. A ta nada ima

uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u

svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno

povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog

optimizma u životu čovjeka.

 

O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma

vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne

zdvaja, već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno

svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.

To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj,

pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko

spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti

ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je

zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.Zato vjerujem da

će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.