Kafić s dušom

Jutros sam iz kuće izašla bez kave, jer sam morala biti natašte. Nakon labosa tražim najbliži kafić, već me lovi prava apstinencijska kriza. Šetam kroz drvored, jutro je još svježe, tražim stolove vani izbjegavajući luksuzna mjesta koja ne volim jer su mi nekako uniformirana i šablonizirana.

Ja volim male kvartovske pajzle u kojima osoblje kafića zna navike svojih gostiju, a gosti se osjećajo k'o doma i svi se međusobno poznaju, pozdravljaju i prolaznike pozivaju za svoj stol, jer je i taj prolaznik pripadnik lokalne zajednice.

Na kraju drvoreda 5-6 okruglih stolova, obične, ali udobne pletene stolice i isto toliko suncobrana iako u ovim satima i drveće milostivo zaklanja sunce nnad stolovima. Tri stola su zauzeta, izabirem jedan od preostala dva, vadim cigarete i polako se adaptiram na trenutnu okolinu. Suncobrani su plastičnim crvenim štrikom omotani i i isprepleteni u u more čvorova i pri dnu svezani za nisku metalnu ogradu, da ih lopovi ne odnesu i vjetar ne polomi. Smijem se tom "sam svoj majstor" osiguranju. Do mene se dogega tusta gazdarica, dobrodušnog, majčinskog lica. Kava i voda s puno leda su začas na mom stolu. Platim joj odmah, ona mi ipak donosi račun s gorkom rečenicom: " Neka bude na stolu, male ganjaju, jer velike ne mogu poloviti. Neka ga tu, zbog vas i zbog mene".

Iza mojih leđa mladi par raspravlja o opcijama putovanja na duuuuuugi vikend. Za prvim stolom sjedi usamljena sredovječna žena s nekakvim nejasnim iščekivanjem u očima.

Ispred mene za stolom sjede dvije prijateljice u poodmakloj dobi, jedan maaleni psić, a na slobodnom stolcu su naslonjene dvije štake. Prolazi pored nas zrela žena, zavidno vitke figure, u bijeloj haljini sa crvenim cvjetovima sa lijepim slamnatim šeširom na glavi. Ove dvije preko puta mene je pozivaju na sok, očito se poznaju. Ona ljubazno odbije i produži svojim putem.

Starica za stolom moli prijateljicu da joj kupi paradajz, uzima lajnu malog psića, stavlja novac na stol za kupovinu i ova druga odlazi. Brzo se vrati s desetak rajčica u vrećici,, ova druga se ispričava za gnjavažu, još uvijek drži njezinog psića, jer se ova druga diže i ulazi u kafić. Ugledala je poznatu i dragu osobu. Zadržale su se unutra u kratkom razgovoru, a onda izlaze van. Gospođa za stolom mi objašnjava da je invalid i da je prijateljica spašava. Njezina prijateljica izlazi sa svojom prijateljicom koja se kratko poigra sa psićom usput ispriča da se oporavlja od operacije i da se žuri, očito nekud mora stići. Žena koja je išla po rajčice kaže da i one moraju ići, brine se za mamu, jer već dugo izbivaju. Ako je ona u poodmaklim godinama, onda joj je majka u dubokoj starosti. Ipak je našla vremena izvesti prijateljicu na jutarnji sok. Gusti narančin sok pun leda se žuti k'o sunce na stolu pred njima.

Popiju sok i dignu se. Preuzima psa, dodaje štake i rajčice prijateljici i polako krenu. Ona teško govori, prijateljica teško hoda (jedna noga se očito suši i odumire, na drugu se oslanja tek vrhovima prstiju), psić veselo skakuće i svi su zadovoljni.

U prolazu mi žena na štakama kaže: "Ne znam šta bih bez nje", no, očito je to dugo i uzajamno prijatteljstvo.

Bila mi je to ugodna jutarnja kava, nitko oko mene nije telefonirao, tipkao po mobitelu, nitko nije čekao svoju narudžbu do besvijesti, a u zraku je ostao trag ljudskosti. Još ima mjesta gdje se ljudi briinu jedni za druge. Zato volim kvartovske "pajzle", jer su to još uvijek mjesta s dušom.