Puno se puta dogodi da muškarci otkriju svoju homoseksualnost tek nakon što stvore obitelj Svatko od nas je vjerojatno odgovorio drugačije. Ovisno o raznim čimbenicima, kao što su sredina u kojoj živimo, socijalizacija i razumije se osobne karakteristike pojedinca.Pogledajmo stoga nekoliko činjenica koje će pomoći skinuti veo tajne sa homoseksualnosti i time otkloniti strahove od nepoznatog.
Zašto su neki ljudi homoseksualno orijentirani?
Homoseksualnost, dakle emocionalna i tjelesna privlačnost prema osobama istog spola splet je genetskih, hormonalnih, kognitivnih čimbenika kao i sredine. Mnogi su homoseksualci uvjereni kako su još od nekada takvi. Drugi sa 6 ili 8 godina počnu zamjećivati da su drugačiji od ostale djece svoje dobi, a neki to utvrde tek u tinejđerskom razdoblju. A puno se puta dogodi da muškarci otkriju svoju homoseksualnost tek nakon što stvore obitelj. Neki tvrde kako homoseksualnosti muškarca doprinose dominantna majka i podređenost ili odsutnost oca. Istraživanja su također pokazala da se kod muškaraca koji imaju starijeg brata ili više braće povećava vjerojatnost postojanja homoseksualnih sklonosti. Prema jednom provedenom istraživanju čak 70 % muškaraca koji su imali bar 4 brata postali su homoseksualci. Ipak znanstvenici, među kojima je vrlo poznati psiholog M. Bailey, još i sada precizno istražuju genetske i prenatalne čimbenike, koji bi bili povoljni za razvoj homoseksualnosti.
Kakva su mišljenja o homoseksualcima?
Platon je prije više od dvije tisuće godina napisao obranu homoseksualnosti - Simpozij. Na žalost, njegovo je djelo utonulo u zaborav i tako radije već dvije tisuće godina slušamo pouke kršćana i Židova o homoseksualnosti kao glavnom grijehu, zločinu protiv prirode. U prošlosti su ih pokušavali liječiti čak elektrošokovima, a Hitler ih je za vrijeme drugog svjetskog rata slao čak u plinske peći. I sve to samo zbog straha što su drugačiji? Ili možda zbog ljutnje prilikom utvrđivanja osobne istospolne orijentiranosti? Pravi je odgovor možda zakopan ili sakriven pod težinom vjerskih dogmi. Homoseksualci su doista bili - i na žalost još su uvijek ponegdje - omalovažavani na različite načine, smatrali su ih degenericima, bolesnicima i nesigurnima u odnosima prema ženama. A istina je - što su pokazala i istraživanja - da ni u kom slučaju ne mrze žene i ne boje ih se, sa suprotnim spolom nemaju loših iskustava i također ih nitko nije zaveo u homoseksualnost.
Kakvo je činjenično stanje?
U Japanu je, primjerice, stajališe prema homoseksualnosti razmjerno proturječno. Budući da su kršćani u manjini, nema pretjerane fame o homoseksualnosti kao grijehu, i u ranim japanskim literarnim djelima muški su homoseksualci prikazani vrlo pozitivno. Tako bismo mogli reći kako gayjevska kultura u azijskim državama upravo cvate. Puno se puta još događa da se muškarac oženi samo zato da bi stvari prema van bile društveno prihvatljive, a u privatnom životu i dalje ima odnose s muškarcima. Takvih prisila kod nas doista nema, no zato su još više za žaljenje izjave nekih ljudi iz samog vodstva države, koje su izrazito homofobijske prirode.
Zašto nas dakle još uvjek brinu ljudi koji se ljube, a ne oni koji se mrze ili čak ubijaju? Tko je od njih "normalniji", prvi ili drugi? Zašto dakle još uvijek postoje predrasude?
irida
bglavac
