Imati „krov nad glavom“ želja je, potreba  svakoga. Kad taj krov postane toliko težak, oduzima vam dah, guši vasi slama, oduzima i zadnju mogučnost za preživjeti,što činiti? Izvuči se iz ruševina i slobodno se “ vinuti „ u neke nove visine života. Pustiti da u ruševinama ostane "slomljeno tijelo", a uništen duh snagom svoje ljubavi obnoviti samo za sebe.

Novim duhom,bez misli, bez želja, bez ićega, neopterećeno ići dalje i misliti samo o svojim potrebama,svojim željama sa shvačanjem da na ovome svijetu nemamo ništa osim sebe samih.

Gdje je tu ljubav? Ljubav je u duhu koji misli samo na sebe. Ne nije to sebićnost. Darujući sebe, ne misleći o sebi,već o bližnjima, ostat ćete zatrpani  ispod težine krova.

Zar nije rečeno, sve u životu nam je posuđeno, ništa nije naše, znači nebi trebalo biti problema.