Jorge Luis Borges

O raznolikoj Andaluziji

Koliko stvari. Lukan svoj stih kujuć,

Onaj se drugi izrekama bavi.

Džamija i luk. Duh islama slavi

drvored, ritmom vode odjekujuć.

Zvukovi divlji, ipak tako čisti.

U sutonu bik usred borilišta.

Običaj dobri ne činiti ništa.

Iz židovske predaje kabalisti.

Uz prijateljstva trpezu se nađe

Rafael noćni. Gongora se zlati.

Blago što mogu Indije ga dati.

Mačevi, gvožđa, štitovi i lađe.

Koliki zvuci i čudesa stoje

U jednoj riječi. Andaluzija to je.

"Štaviše, vrijeme koje razara tvrđave, obogaćuje stihove (...) Vrijeme širi okove stihova, a znam da ima stihova koji su, slično muzici, bili sve za sve ljude." Averoesova potraga

"To umjeće stiha"

Riječ je o izgubljenim predavanjima što ih je Jorge Luis Borges držao na Harvardu 1967-1968. To umijeće stiha, djelo skinuto s tek nedavno pronađenih vrpci, zahvaća modulacije, otvorenost, duhovitost i iznimnu erudiciju jednog od najizvanrednijih i natrajnijih književnih glasova dvadesetoga stoljeća. Knjiga obiluje obuhvatnim komentarima i istančanim uvidima te predstavlja duboko osoban, a ipak dalekosežan uvod u užitke riječi, kao i svjedočanstvo književnog života iz prve ruke.
Premda kao predmet navodi poeziju, Borges istražuje teme u rasponu od proznih oblika,osobito romana, književne povijesti i teorije prevođenja do filozofijskih aspekata književnosti napose te komunikacije općenito.

Vjerojatno najnačitaniji građanin svijeta u svoje doba, navodi on obilje primjera iz književnosti na suvremenom i srednjovjekovnom engleskom, španjolskom, francuskom, talijanskom, njemačkom, grčkom, latinskom, arapskom, hebrejskom i kineskom te sa sebi svojstvenom elokvencijom govori o Platonu, norveškim kenninzima, Byronu, Poeu, Chestertonu, Joyceu i Frostu, kao i o prijevodima Homera, Biblije i Rubaija Omara Khayyama.

Bilo da raspravlja o metafori, epskome pjesništvu, podrijetlu stiha, smislu u poeziji ili vlastitoj "pjesničkoj vjeri", Borges je u jednakoj mjeri zabavan i intelektualno privlačan. Posrijedi je poduka u ljubavi spram književnosti i stvaranju jedinstvena književnog senzibiliteta te trajan susret s jednim od pisaca po kojima će se dvadeseto stoljeće dugo pamtiti.  

Borgesova slava zasniva se na ulozi ekskluzivnog šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika: usprkos svojoj poznatosti, Borgesovi čitatelji imaju iluziju da su ga sami otkrili i da im se gotovo osobno obraća.

Doista, teško ga je svrstati među ostale pisce, jer kao da sve njih skupa podrazumijeva, zastupa i na neki način kompenzira i isključuje. Naime, Borges predstavlja epohu ne toliko egocentričnom ili monomanijskom isključivošću, koliko sposobnošću osvjetljavanja, ulančavanja, odjekivanja. Nakon Borgesa doista ništa u književnoj republici ne ostaje gdje je prije bilo…

"SHAKESPEARE i njegovo pamćenje"

Četiri pripovijesti što tvore ovu zbirku pripadaju fantastičnom žanru kojemu se Borges priklonio početkom četrdesetih.

25. kolovoza 1983. autorova je česta varijacija rascijepljenosti ličnosti, osebujni odjek Jekylla i Hydea, metafora dvojnosti, motiv Doppelgaengera.

Paracelsusova ruža dulja je glosa o glasovitu Švicarcu koji upornom došljaku ne želi odati da posjeduje Riječ što hrpicu pepela može restituirati u ružu.

Modri tigrovi i Shakespeareovo pamćenje svoju fantastičnu dimenziju grade na postupnoj preobrazbi žuđenog objekta u izvor užasa i ludila.

Pisane su u prvom licu, pripovijedaju ih profesori, i dobrim su dijelom kripto-odslik samoga pisca.

Modri tigrovi/kamenčići/pločice, što se čudesno umnožavaju ili nestaju, najzad postaju sablasno opterećenje kojega se škotski profesor rješava poklanjajući ih prosjaku u džamiji. Shakespeareovo pamćenje, pak, kojega se jednostavnim postupkom domogao njemački profesor, ne daje ključ za nastanak dramatičarevih djela, nego prijeti potiranjem identiteta.

Ako ne odbacimo omiljenu Borgesovu tezu da je svaki čitatelj Shakespearea u nekom trenutku Shakespeare, možemo s pravom zamisliti da je svaki čitatelj Borgesa sâm Jorge Luis Borges. Ta vrtoglava pretpostavka pomaže nam da lakše prodremo u srž piščevih pripovijesti.

Borgesov život

Mladost

Jorge Luis Borges je rođen u Buenos Airesu. Njegov otac Jorge Guillermo Borges bio je odvjetnik i učitelj psihologije, koji je također imao literarne težnje - pokušao je postati piscem, no u tome nije uspio. Borges je jednom prilikom izjavio: "Napisao je neke vrlo dobre sonete".

Borgesova majka Leonor Acevedo Suárez od svoga je muža naučila engleski i radila je kao prevoditeljica. Obitelj njegova oca dijelom je bila španjolskog i portugalskog, a dijelom engleskog podrijetla, dok je podrijetlo njegove majke bilo španjolsko i možda djelomice portugalsko. U njegovoj se kući govorilo i španjolski i engleski, tako je od najranijih dana djetinjstva Borges bio bilingvist te je naučio čitati engleski prije španjolskog. Odrastao je u prigradskoj četvrti Palermo, u velikoj kući s još većom knjižnicom.

Puno ime glasi: Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo, ali slijedeći argentinske običaje nikada nije koristio svoje puno ime.

Otac, Jorge Guillermo Borges bio je primoran otići u ranu mirovinu zbog slabog vida koji će u budućnosti snaći i njegova sina. Obitelj Borges seli  1914. godine u Ženevu, gdje otac Borges odlazi kod specijalista za oči, dok su Jorge i njegova sestra Norah rođena 1902. pohađali tamošnju školu. Tamo je Borges naučio francuski, u Zürichu je naučio njemački. Na koncu je dobio diplomu na ženevskom sveučilištu 1918.

Poslije završetka Prvog svjetskog rata, obitelj Borges provodi tri godine u Luganu, Barceloni, Mallorci, Sevilli i Madridu. U Španjolskoj Borges postaje članom književne avangarde. Njegova prva pjesma, »Himna moru«, napisana je u stilu Walta Whitmana i objavljena u časopisu Grecia.

 Rana karijera

1921. Borges se s obitelji vraća u Buenos Aires gdje donosi doktrinu ultraizma i započinje svoju karijeru pišući pjesme i eseje koje objavljuje u literarnim časopisima. Njegova prva kolekcije pjesama Fervor de Buenos Aires objavljena je 1923.

1923. Borges postaje urednik literarnog dodatka novinama Crítica, i ovdje se pojavljuju dijelovi priča kasnije objavljeni u Historia universal de la infamia, »Opća povijest gadosti«. Ta su djela između nefikcionalnih eseja i kratkih priča, jer Borges koristi elemente fikcije kako bi ispričao istinite priče, kao i literarne fragmente za koje obično tvrdi da su prijevodi dijelova slavnih ali rijetko čitanih dijela. U godinama koje slijede, radi kao literarni suradnik za izdavačku kuću Emecé Editores i piše tjedne kolumne za El Hogar, koji se izdaje od 1936. do 1939.

Borgesov otac umire 1938., što je za njega bio veliki udarac jer su bili posebno bliski.

Na Novu godinu 1939., Borges zadobiva tešku ozljedu glave u nesreći; tijekom liječenja zamalo umire od otrovanja krvi. Dok se oporavljao od nesreće, počinje pisati stilom po kojemu je postao poznat i pojavljuje se njegova prva kolekcija kratkih priča, El jardín de senderos que se bifurcan, »Vrt razgranatih staza«, 1941.

Knjiga uključuje priču »El sur«, djelo u koje su uklopljeni neki autobiografski elementi, kao njegova nesreća, i koje je piscu osobno najdraže. Iako općenito dobro prihvaćen, El jardín de senderos que se bifurcan nije osvojio nagrade niti je zadobio priznanja koja su mu mnogi predviđali. Ocampo je posvetio velik dio lipanjskog izdanja Sur »Reparaciji za Borgesa«.

Od 1937., Borges počinje raditi u Miguel Cané, ogranku Općinske knjižnice Buenos Aires kao prvi asistent. Kada 1946. Juan Perón dolazi na vlast, Borges biva otpušten.

 Pobuna

Kad je ostao bez posla, njegova je vizija počela blijedjeti, i bez mogućnosti da uzdržava sebe kao pisac, Borges započinje novu karijeru predavača. Bez obzira na određenu razinu političkog progonstva, bio je razmjerno uspješan te postaje javna ličnost, dobivši položaje predsjednika (1950 - 1953.) Argentinskog društva pisaca i profesora engleske i američke književnosti (1950 - 1955.) u Argentinskom udruženju engleske kulture.

1955., na inicijativu Ocampa, nova protuperonistička vojna vlada postavlja ga na čelno mjesto Nacionalne knjižnice. Do tog vremena, već je potpuno oslijepio. Poznata je misao o Borgesu i knjižnici:

"Bog mu je dao 800 000 knjiga - i tamu."

Sljedećih je godina dobio Nacionalnu nagradu za književnost, i prvi u nizu počasnih doktorata, i to od Sveučilišta Cuyo (Argentina). Od 1956. do 1970., Borges je također radio kao profesor književnosti na Sveučilištu u Buenos Airesu, te je često privremeno radio na raznim drugim sveučilištima.

Već tada nije mogao niti čitati niti pisati, pa se oslanjao na majku, s kojom je oduvijek bio blizak i koja počinje raditi s njim kao njegova osobna tajnica. Dakle, on joj je diktirao svoje misli, a ona je pisala na pisaćem stroju.

 Međunarodna priznanja

Borgesova međunarodna slava datira iz ranih šezdesetih gotina dvadesetog stoljeća. 1961. prima Formentor Prize, koju dijeli sa Samuelom Beckettom. Beckett je bio dobro poznat i cijenjen u engleskom govornom području, gdje je Borges u to vrijeme bio nepoznat i nepreveden, no tada ljudi postaju znatiželjni tko je ta osoba koja je podijelila nagradu s Beckettom. Njegovi su radovi prvi put prevedeni na engleski 1962., što su popratila predavanja po Europi.

1967. Borges započinje petogodišnju suradnju s američkim prevodiocem Normanom Thomasom di Giovannijem, zahvaljujući kojemu postaje poznatiji unutar engleskog govornog područja.

Kada se Juan Perón vratio iz egzila i kad je ponovno izabran za predsjednika 1973., Borges daje ostavku na mjestu direktora Nacionalne knjižnice.

1975., poslije majčine smrti, Borges započinje seriju posjeta zemljama po cijelome svijetu, koje nastavlja sve do svoje smrti.

Borges se dva puta ženio. 1967. se oženio sa svojom dugogodišnjom prijateljicom Elsom Astete Millá.  Brak je potrajao tri godine. Nakon razvoda, Borges se seli natrag svojoj majci.

Tijekom posljednjih godina živio je s Maríom Kodama, s kojom je proučavao anglosaski dugi niz godina i koja mu je također bila osobna suradnica. Oženili su se 1986., nekoliko mjeseci prije njegove smrti.

Borges je umro od raka jetre u Ženevi 1986. te je pokopan na groblju Cimetière des Rois.

 Djela

Uz kratke priče, po kojima je i najpoznatiji, Borges je pisao poeziju, eseje, nekoliko scenarija, i mnogo književne kritike, predgovora, podgovora, uređivao je brojne antologije te je prevodio s engleskog, francuskog i njemačkog na španjolski. Njegovo sljepilo, koje se pojavilo u odrasloj dobi, baš kao i kod njegova oca, snažno je utjecalo na njegov kasniji rad.

Borges je živio kroz veći dio dvadesetog stoljeća, pa je na njega najviše utjecao modernistički stil pisanja, a posebno simbolizam.

Kao Vladimir Nabokov i nešto stariji James Joyce, kombinirao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima. S njima je također dijelio višejezičnost i razigranost jezika, no dok su Nabokov i Joyce, kako su postajali stariji, išli prema sve većim i kompleksnijim djelima, Borges ostaje minijaturist.

Također u kontrastu sa Joyceom i Nabokovom, Borgesov rad se kretao dalje od onoga što je on nazivao "barokom", dok se njihov rad tome primicao. Stil kasnijih Borgesovih djela je više naturalistički i transparentan nego u njegovim ranijim djelima.

Mnoge se od njegovih najpoznatijih priča bave prirodom vremena, beskrajem, zrcalima (prema kojima velik broj njegovih priča izražava gotovo strah), labirintima, stvarnošću, identitetom.

El libro de los seres imaginarios »Knjiga izmišljenih stvorenja«, 1967., El informe de Brodie »Brodijev izvještaj«, 1970.

Mnoga su od njegovih predavanja sakupljena u zbirke kao Siete noches »Sedam noći« i Nueve ensayos dantescos "Devet ogledala o Danteu".

Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je knjižnica koja sadrži sve moguće varijacije teksta u knjigama sa 410 stranica »Babilonska knjižnica«,

El Aleph

U njoj se, kombinacijom vrhunske intelektualne humoreske i oniričke fantazije, opisuje sudbina beznačajnog pisca kojem sudbina dodijeli jedinstvenu milost, tj. da ugleda viziju Alepha - prvog slova hebrejskog alefbeta (alfabeta) - u kojoj se, u punoj istovremenosti, zrcale mijene čitavog svemira. Kritičari sugeriraju da je tu posrijedi ironična parafraza Danteova pakla.

Zahir

Točno nasuprot njoj stoji priča Zahir, o čovjeku, Borgesu kojega, malo-pomalo, opsjeda slika niklenoga novčića dok mu, na kraju, iz misli ne istisne svaku drugu pojedinost što je obuhvaća svemir. Miješao je stvarne činjenice s fikcijom. U nekoliko su navrata, pogotovo na početku karijere, ta miješanja ponekad prelazila granicu i ulazila u sferu prijevare i literarne krivotvorine.

Druga istraživanja

U ovoj knjizi Borges, često s neodoljivim humorom, razmatra cijeli spektar egzotičnih tema, od opravdanosti samoubojstva i slučaj u smrti Isusa Krista preko raznih modela univerzalnog svjetskog jezika do fantastičnog sukoba paleontologa i teologa u 19. st, zbog biblijskog izvješća o stvaranju svijeta.

Tu su i portreti pripovjedača, pjesnika i fanatista kojih su djela, često, zaboravljena, a sadrže uvide u dosad nepoznata područja duha. Borges je svojim Drugim istraživanjima duboko, i plodno, utjecao na neke najpoznatije filozofe i pisce, među kojima su, npr., Michel Foucault i Umberto Eco.

Pisani izvanrednim stilom, i pokrivajući golemo područje tema, od budizma, gradnje Kineskoga zida i tajne Božjega imena, Borgesovi eseji često se čitaju kao prave kriminalističke priče.

Izmišljaji

Izmaštana civilizacija u varljivoj enciklopediji, francuski fantast koji hoće iznova napisati "Don Quijota", odsanjani sanjač, bezdani labirinti biblioteke, udvojeni identiteti, zazivanje Boga da zaustavi protok vremena i ispunjenje tog zazova... To su motivi što se granaju u priče sakupljene u Izmišljajima. Od krhke tvari tlapnje, književnog podatka i vrtoglave zbilje najveći argentinski pisac podigao je verbalni spomenik, trajniji od mjedi.

Knjiga od pijeska (El libro de arena)

J. L. Borgesa, trinaest priča s epilogom, prvi je put izišla 1975. u Buenos Airesu, u izdanju Emece. Njezin engleski prijevod, Normana Thomasa di Giovannija, kojem je još bila dodana zbirka pjesama Zlato tigrova (El oro de los tigres) i koji je izišao iste godine - u prva dva mjeseca prodan je u 40 tisuća primjeraka. Bio je to najveći nakladnički uspjeh u Borgesovu životu.

U ovoj se zbirci, uz ostale, nalazi i neobična priča Ulrica (Ulrikke). Poznato je da je Borges napisao mnogo ljubavnih pjesama, a da nije napisao ni jednu ljubavnu priču. Priča Ulrica ne samo da je izrazito ljubavna. U njoj pisac, prvi i jedini put, opisuje svoje seksualno iskustvo s dugogodišnjom pratiljom, kojom se 1986. i oženio: bila je to Maria Kodama. Četiri tjedna nakon vjenčanja s njome bio je mrtav...

Knjiga od snova

Ovaj "šareni zbornik, sastavljen za razbibrigu znatiželjnom čitatelju" ne ravna se prema školničkim kriterijima, zanemaruje kronologiju, ne uspostavlja hijerarhije i odbacuje geografsku zastupljenost. U taj "svrhoviti nered" - riječi su Borgesove - uvršteni su oni tekstovi koji mogu pobuditi, ili su u autora izbora pobudili, estetski užitak. Za razliku od uobičajenih knjiga, ova se antologija dade čitati napreskokce, bez nekog reda, ovisno o trenutnom raspoloženju ili zahtjevu. I to joj je najbolja preporuka.

Opća povijest gadosti

Objavljivani tridesetih godina u subotnjem dodatku lista Critica, ovi gnjusobni životopisi su, prema piščevom priznanju, tek "neodgovorna igra bojažljivca koji se nije usudio pisati pripovijetke i koji se zabavljao patvorenjem i izopačivanjem (...) tuđih priča".

Ponesen čitateljskim erosom, Borges niže apokrifne scenarije koji svojim dramskim nabojem pobuđuju veću pozornost nego li izvornici što su ih nadahnuli. Lazarus Morell, Tom Castro, gusarkinja Čing...

Osobna biblioteka

Osobna biblioteka Jorge Luis Borgesa je serija beletrističkih, filozofskih i znanstvenih knjiga raznih svjetskih, starih i modernih, autora - bila je zamišljena kao svojevrsna, gotovo privatna, piščeva antologija. Bilo je predviđeno da u prvom krugu iziđe 75 svezaka (broj im je varirao) te da svaki bude popraćen kratkim Borgesovim predgovorom. Smrt je pisca, 1986., omela da projekt privede kraju, te su se napokon pojavila 72 zgotovljena sveska. Ostale knjige koje su izišle bile su u okviru njegova prethodnog izbora, ali bez popratnoga teksta. Lucidnost ovih Borgesovih kritičkih kameja sigurno će mnoge čitatelje nadahnuti da i sami krenu tragom njegova nekonvencionalnog izbora izvrsnih autora i njihovih djela.

Pjesnička antologija

Tvorac jednoga od najčudesnijih i najcjelovitijih literarnih sustava dvadesetoga stoljeća, Jorge Luis Borges, započeo je i završio svoje djelo kao pjesnik. Iako je kroz tridesetak, vjerojatno najplodnijih i najutjecajnijih godina svojega stvaralaštva (između 1929. i 1960.) samo iznimno objavljivao stihove, ne možemo poreći bitnu ulogu pjesništva u Borgesovu formiranju i zanemariti pjesničko značenje njegova opusa. Jer iza duboke erudicije stoji još dublja fantazija, iza stroge konstrukcije dimenzija snoviđenja, iza manirističke igre plastičnost izraza.

Možemo kazati kako je on pjesnik-znalac, nekako između Eliota i Valéryja, pjesnik-tvorac, gotovo poput Dantea i Baudelairea i, konačno, pjesnik-slijepac, na neslučajnom tragu Homera i Miltona.

Povijest vječnosti

U Povijesti vječnosti Borges razmatra poimanje vremena i vječnosti u platonizmu i u srednjovjekovnom kršćanstvu; poimanje vječnog vraćanja u Nietzscheovoj filozofiji i cikličkog ponavljanja uopće; staroislandsko pjesništvo i metaforu svojstvenu diskursu koji ne spada u svjetsku literaturu; mogućnosti i zamke književnog prijevoda u jezik kulture posve oprečne kulturi u kojoj je nastao izvornik i, na posljetku, načine vrijeđanja i ruganja u različitim dijelovima svijeta i različitim razdobljima, te njihovu učinkovitost.

Ovaj tekst sam sastavila iz mnogo izvorišta, teško je navesti sve izvore, ali najveći izvor su djela JORGE LUIS BORGESA