Htjedoh dati ovom članku naziv:"Nešto je trulo u državi Danskoj..." jer mi se ovih dana Hamletovske dileme i trileme nameću, kao nemiran duh koji mi želi šapnuti stvari koje želi ostaviti, otkinuti od sebe, prije nego se otisne u lađi beskraja svome Stvoritelju...Zašto mi se čini da se nešto ovdje razvodnilo, postalo mlako, kao da se gasi onaj prvotni oganj radosti postojanja, one početne iskre, koja nas je sastavila ovdje? Kao da se neki čudni duh (ali ne onaj koji mi šapće ovo u uho) uvukao u srca pjesnika, onih koji ovdje pronalaze istinsku oazu za napajanje svojih duša...Ja sam ja...uvijek nepopravljivo ista...Gori u meni neprestana želja da se ne ugasim, i nikad nisam niti ću praviti razlike među pjesnicima, kreatorima...Tako osjećam da se ovdje sve više istinski izričaj srca gura u pozadinu...Sve je važnije od davanja prostora slobodi pisanja...Naravno...sloboda, bez direktnog vrijeđanja i poništavanja nečije vrijednosti...Počinju se uvlačiti osobne stvari, komentari počinju bivati važniji od samog teksta...Tekst se čak ni ne pogleda (imam osjećaj) nego nick onoga koji ga piše...Počinje dioba na poželjne i nepoželjne...Strah od baniranja se provlači kroz neka bića, poput kataklizme koja uništava život...Oni koji su pogriješili, pa ponovo otvorili srce, osjećaju se kao pod uvjetnom kaznom..jedna nova greška...Zatvor...Tamnica  duše koja će se na kraju zaista ugasiti sama od sebe i pokopati sve buduće strofe i rime...

Možda to u očima nekoga i nije takav velik grijeh...Pjesnici dolaze i prolaze...Ali svaka pjesma je jedan obred, jedan dijamant koji nikad isti više duša roditi neće...Oprostite, osjetljiva sam na pjesme, i svim srcem želim da se svi vratimo u tananost tog izričaja... Danas Magicus ima rođendan...A ja mu želim da postane još ljepši i svjetliji...Da bude lađa koja će sve jednako primiti i nositi u Zagrljaj vječnosti... Poželjela sam opet Ivanine pjesme...dugo ih ne vidjeh...A dok se ne rode, prepisujem jednu njenu...čudesno iskrenu...Kao da iz moje duše dolazi...Samo zaključujem, da u biti svi ovdje imamo nešto što trebamo koristiti: ljubav u srcu, radost življenja u duši...

"Do zadnje boljke,

 Bože moj,

 do zadnje vatre

 plamene,

 Do zadnjeg čistog izvora

 koji nam ikad podariš,

 ja ću pod grmom sjediti

 i juhu utjehe kuhati.

 Ponestane li izvora

 imat ću suze u očima...

 Ponestane li zdjelica,

 imat ću vrele dlanove.

 Ponestane li žerave,

 ja svoju nosim

 u srcu

 da zadnji čovjek

 ne luta

 bez odmora

 i okrijepe...