Nekad su se priče pričale uz ognjište,uz veseli plamsaj vatre,dok su sjene po zidu plesale svoj ples,a toplina se širila malenom prostorijom,toplina od vesele ,pucketave vatre,i toplina u srcima ljudi i djece,koji su sebi tako kratili duge zimske večeri.Obično bi ih pričao najstariji član porodice,neki djed ili bakica,unoseći u njih sve svoje pripovjedalačko umijeće kako bi zadivio svoje napete slušaoce.Bile su te priče protkane sličicama iz stvarnog života,ili potpuno izmišljene ako su govorile o mitskim bićima,vilama,patuljcima ili vješticama,svim tim stvorenjima koja su potpirivala oduvijek maštu ljudi.Svejedno o kojoj se god temi radilo,sve su većinom imale sretan kraj,te su njihovi slušaoci odlazili u krevet smireni,zaboravljajući na sutrašnji dan.U tim vremenima kad nije bilo televizije,telefona,kompjutera,i ostalih"blagodati"sadašnjosti,ljudi su se više družili,nije bilo depresije,otuđenosti,djecu su čuvale bake i djedovi,nije trebalo vrtića,iprenosili im svoje životno iskustvo kroz priče,i djeca su možda bila sretnija nego ova današnja,iako suživjela u puno siromašnijim uvjetima.No da dovršim ovo moje većerašnje razmišljanjeu obliku pitanja.Je li nam napredak osim poboljšanja,nama ljudima donio u istom paketu i mnogo loših stvari?Nimalo ne sumnjam u svoj potvrdan odgovor,a vi?