Imam li vašu pažnju? J
Društvo koje omalovažava žene kopa samo sebi jamu. Jer, žene su te koje odgajaju njegovu djecu. Nesretna žena koja ne cijeni sebe ne može naučiti svoju djecu da budu sretna i da znaju voljeti. Sve druge kulturalne razlike su samo detalji.
Širom svijeta možemo promatrati kako su društva u kojima su žene ravnopravne i cijenjene također i ona najnaprednija i najsretnija. Pod napretkom ne podrazumijevam toliko tehnološki i ekonomski napredak, mada se i tu mogu vidjeti neke povezanosti, koliko emocionalnu i socijalnu kvalitetu života. Neka društva potcjenjuju žene na suptilne, manje očite načine, ali i to ima svoju cijenu.
Međutim, žene su i te koje su u prvom redu odgovorne za promjenu. Prema mom iskustvu, čini mi se da žene češće i otvorenije kritiziraju muškarce nego obrnuto. Zapravo, mnogi muškarci koje poznajem govore ljepše o ženama nego o muškarcima. Doduše, s obzirom na prirodu mog posla nije vjerojatno da je to stav 'prosječnog' muškarca, te kad bih imala više kontakta s prosječno emocionalno zrelim muškarcima možda bih imala drugačiji dojam.
Sve u svemu, kritiziranje muškaraca je stav žrtve, a ne konstruktivno ponašanje. Od mnogih muškaraca ne može se očekivati da budu motivirani da poštuju žene jer takay stav potječe iz dječjih osjećaja kojima kriticizam neće pomoći. Dječaci odgojeni u društvima koja diskriminiraju žene nalaze duboko olakšanje u shvaćanju kojeg su sami spola, te se pokušavaju ponašati što je muževnije moguće kako bi 'zaslužili' slobodu i poštovanje koje vide da drugi muškarci dobivaju. Čak i kad to ne bi činili, društvo bi ih na to prisililo, kroz odbacivanje i ponižavanje ako bi pokazali imalo 'ženskasto' ponašanje. Ponekad njihove majke i sestre podržavaju takvo stanje jednako koliko i očevi i braća.
Neke majke još uvijek manje potiču i ohrabruju svoje kćeri (i sestre, snahe, susjede...) nego sinove, očekuju manje od njih i manje ih cijene. Nesvjesno, takav stav proizlazi iz stava koji ta žena ima o sebi i o vlastitom spolu.
Majka ima mnogo dublji utjecaj nego otac na temeljne dojmove koje će dijete od samog početka stvarati o sebi i svijetu koji ga okružuje. Što je dijete mlađe, to su dublji i temeljniji ti utisci, a u prvih nekoliko mjeseci, ponekad i godina, majka je u pravilu ta koja je daleko najbliža djetetu. Ne izostavimo niti prenatalni period, za kojeg vjerujem da je barem jednako tako važan. Ne umanjujem ulogu oca u odgoju, no on obično ipak nema toliko dubok utjecaj na temelje djetetovog emocionalnog sklopa koliki ima majka.
Kad radim s ljudima, obično otkrivam da je osobama čija je majka bila emocionalno nezrelija od oca, obično mnogo teže i zahtijeva više vremena i truda promijeniti sliku o sebi, nego osobama čiji je otac bio onaj manje zreo. Otac utječe na oblikovanje osobnosti i uvjerenja, te na mnoge obrasce koji kasnije osobi mogu stvarati probleme, ali ipak manje utječe nego majka na onaj najdublji, najosnovniji doživljaj sebe.
Preuzimanje odgovornosti za promjenu znači u prvom redu učiniti vlastiti život sretnim, stvoriti atmosferu poštovanja za sebe i svoje kćeri i ne prihvaćati ništa što podržava predrasude (primjerice slanje malih djevojčica na dječje izbore za Miss).
Promjena se ne može nametnuti agresivno. Žena treba biti nježna, ali ustrajna. Promjenu će najbolje potaknuti vlastitim ponašanjem kao primjerom. Djeca najviše uče na temelju promatranja ponašanja drugih, a i mnogi odrasli nastavljaju djelomice učiti na taj način. Same riječi, pogotovo kritične, rijetko išta znače.
© Kosjenka Muk, 2007
bglavac
irida
edin.kecanovic
