Jednakom snagom osjećaja su tu scenu popratile i brojne žene širom svijeta i tek poneki muškarci koji to vjerojatno ne bi priznali ni na samrti. I dok su brojni cinični ljudi uzvikivali da je to presladunjavo, meni se samo činilo da je fatalno neistinito. I dok nas fatalni pripadnici odabranog spola vječno drže u osjećaju iščekivanja i zapravo nezadovoljstva, fatalna nas uvjerenja primoravaju da vječno kucamo na pogrešna vrata, iščekujući nešto što tamo ne postoji.

Naime, u povijesti čovječanstva nije se dogodio slučaj da je neku osobu koja se osjećala nepotpunom upotpunio partner. I zašto onda to vjerujemo? Zašto je to uvjerenje toliko rašireno? Zapravo je vrlo jednostavno - u sebi osjećamo da su osjećaji potpunosti i cjelovitosti mogući, a romantična ljubav se čini najizglednijim kandidatom za kreiranje tih osjećaja. U kulturi koja nas je navikla sve tražiti izvan sebe, sasvim je logično da smatramo da nam čak i osjećaj cjelovitosti može pružiti samo netko drugi.

U čemu je stvar? Ima nekih stvari koje si samo mi sami možemo pružiti. Trajan osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj smislenosti i cjelovitosti ili pak istinsku ljubav… Sve to i još brojne druge stvari nema smisla tražiti od drugih sve dok ih sami za sebe ne osjećamo jer čak i ako nam netko pokuša pružiti te osjećaje, ili nam nikad neće biti dosta ili ih jednostavno nećemo moći zadržati. Kao da nešto bacate u rupu bez dna i onda se čudite kako ničeg nema nakon godina i godina punjenja te rupe.

Znam osobe koje i u svojim pedesetima inzistiraju da ih roditelji prihvate takve kakvi jesu i s obzirom na to da se to ne događa, osjećaju se nepotpuno i nepriznato. Kako nas roditelji najčešće ne uspiju upoznati s osjećajem da smo dovoljno dobri sami po sebi, obično potragu za potvrdom samo usmjerimo na drugo mjesto. Kad ne dobijemo od njih, samo se usmjerimo na svoje partnere. Ako ne dobijemo od njih, onda počnemo tražiti od svoje djece, prijatelja ili šefova. Nije uopće bitno o kome se radi, bitno je samo da su sve to pogrešna mjesta jer ne tražimo u zrcalu. Nema smisla tražiti nešto od drugih ljudi kada nam oni to ni ne trebaju ni ne mogu dati. Kako je najčešća od navedenih situacija ipak traženje pogrešnih stvari od partnera, njome ćemo se danas više baviti.

Krenimo s konceptom srodne duše. Ideja je da svatko od nas ima jednu srodnu dušu u susretu s kojom doživljava blaženstvo i potpunost. Kada sretnemo nju ili njega, svemiri će se sudariti, ljubav će zavladati našim svijetom i više ništa neće biti kao prije. Nećemo se osjećati nevoljeno, neupoznato, nerazumljeno - on ili ona imaju odgovore na sva naša pitanja i najljepše reakcije na sve naše potrebe. Da nam je bar svima jedan Tomek.

Sad kad smo se pobliže upoznali s bajkama, upoznajmo se i s realnošću jer ovaj koncept srodnih duša nema baš nikakve veze s njome. Naime, jedinu srodnu dušu koju svatko od nas ima jesmo mi sami. Mi smo jedino biće koje si može pružiti osjećaj cjelovitosti i smislenosti. Ne postoji taj pojedinac koji nam može pokloniti te osjećaje, koji će nam otkriti ljepotu svijeta i ljepotu nas samih, ako ih već sami za sebe nismo svjesni. Nema ih, dragi moji! Što to prije prihvatimo, možemo konačno prave stvari početi tražiti na pravome mjestu.

Uostalom, nije li vam više dosta povlačenja za rukav drugih ljudi da vam daju ono što vam oni ne mogu i ne trebaju dati? Ako ta taktika ne djeluje, nije li je najpametnije promijeniti? Ili želite još poneku godinu provesti u potrazi za razumijevanjem od ljudi koji ne razumiju ni sebe, u potrazi za ljubavlju od ljudi koji ne ljube ni sebe, potrazi za prihvaćanjem od ljudi koji ne prihvaćaju ni sebe… Primjećujete zajednički nazivnik? Od drugih tražiti ono što vam oni ne mogu ni ne trebaju dati jednako je kao da od osobe u bankrotu tražite pozajmicu. Na pamet mi pada još jedan Tomekov film - “Nemoguća misija”. Nije stvar u tome da vam oni to ne žele dati niti da vi tu ljubav i priznavanje ne zaslužujete, već samo da ih tražite na pogrešnim mjestima. Sjetite se toga kad tražite razumijevanje od roditelja ili pohvalu od partnera.

Posao drugih ljudi nije da vas učine cjelovitom osobom. To je vaš posao. Vi ste svoja srodna duša! Vi ste ti koji imaju presudan utjecaj na vlastiti život. Ako od svog partnera tražite da vas hvali, cijeni i prihvati, i nemate osjećaj da mu to uspijeva, logičan je samo jedan zaključak.

Vi sebe ne hvalite dovoljno, ne cijenite dovoljno i ne prihvaćate dovoljno i onda tražite od njega da popuni prazninu koju osjećate radi toga. Ali ne ide to tako, zar ne, dragi moji? Čak i u onim situacijama kada primite pohvalu, kada vas prihvate takve kakvi jeste, zadovoljstvo traje vrlo ograničeno vrijeme, zar ne? Najčešće se u vama već sljedeći dan probudi to gladno čudovište koje traži još i još priznanja, pohvala, razumijevanja, topline…

Čak i kad od drugih dobijete ono za čim ste žudjeli, i dalje niste zadovoljni. Tome je tako zato što si to prvo vi sami trebate pružiti. Trebate izgraditi takav odnos sa sobom u kojem ćete se učiti voljeti, prihvaćati takvi kakvi jeste, truditi se razumjeti i tada od drugih nećete tražiti da popune prazninu u vama jer ju nećete ni osjećati. Hoćete li čuti nešto ironično? Tek kad vam drugi ljudi neće trebati da popune prazninu u vama, počet će se pojavljivati ljudi koji će slaviti vašu puninu! Vi ćete ih, slavljem vlastite punine, pozvati u svoj život. A to što vam tada više neće trebati za sizifovski pokušaj popunjavanja praznine ne znači da nećete uživati u njima. Upravo suprotno - tek tad ćete istinski uživati s njima jer više nećete inzistirati na tome da igraju pogrešne uloge. Bit ćete samostalne i zrele osobe koje uživaju u vlastitoj i tuđoj ljepoti. Možete li zamisliti takav ljubavni odnos? Stvorite ga, počevši od prepoznavanja vlastite ljubavnosti!

Bruno Šimleša