Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1099
OD 14.01.2018.PUTA
jedan drugačiji pogled na smrt...
Bas sam bila napunila 6 godina taj mjesec. Bio je to jedan od onih dana kad me je baka naganjala po sobi sa shibom sto nezelim jesti piletinu koju je spravila za rucak, ja sam se smijala i bjezala uporno odbijajuci da jedem ikakvo meso. U trenutku nepaznje spotakla sam se preko vrata i pala i lupila glavom od staklenu ogradu na balkonu. Rasjekla sam glavu i izgubila svjest, najednom sam povratila svijest, ali sve sto sam vidjela je bilo zelena boja, kao da mi je netko stavio zelenu foliju preko ociju, cula sam zapomaganje moje mame, osjetila sam da me nosi i trci samnom do bolnice. Ispred ociju mi se pojavila neka slika umjetnine sa velikim debelim zlatnim okvirom i lebdjela je u zraku. Jedino ona je imala sve boje dok iza nje cijeli svijet je bio obojan u zeleno. Gledala sam sliku i imala osjecaj da je na njoj nacrtana scena iz mojeg zivota kojeg jos nisam ni prozivila... slika je odletila u desno i iza nje se projavila druga, izmjenjivale su se razlicite jedna iza druge i tad u jednom trenutku sam izgubila svijest. Bila je to moja prva halucinacija Kasnije te godine isli smo na more i ja sam sa tatom i braticem otisla u malom gumenom camcu se odvesti do obliznjeg manjeg otoka. Posto sam vec znala i plivati, nagovorila sam tatu da skocim u more i rashladim se jer je zbilja bilo vruce. Skocila sam i zaronila. Odjednom sam lupila glavom od dno camaca i pokusala isplivat van, nekako mi se cinilo gdje god da plivam camac me slijedi i da nemogu izronit. Nestalo mi je zraka i udahnula sam vodu. Istog trenutka sam se odvojila od same sebe na 2 m. Gledala sam sebe u vodi kristalno cisto, osjetila sam neki umirujuci mir u sebi, dok sam samu sebe gledala. Tog trenutka tata me je uspio izvuci van i ja sam se opet nasla u sebi. Od tog dana sam shvatila sto znaci dusa, a da smrt nije nista strasno ni ruzno. Nakon par godina, sa mamom sam krenula na putovanje vlakom. U 3 ujutro su nas doslovno izbacili u stranoj zemlji iz vlaka jer nismo znali da treba imati vizu za svaku zemlju kroz koju prolazimo. Nakon 30 minuta taj isti vlak je iskocio iz tracinica i bilo je jako malo prezivjelih. Nekako sam zakljucila sa svojim djecijim mozgom, da je to malo previse slucajnosti u mojem zivotu, da me smrt konstantno prati a nesto svaki put ocuva da me ne uzme, sto se nadalje u zivotu i pokazalo kao istina... kad sam bila mala izbjegavala sam sprovode - iz jednog cudnog razloga - jer mi je bilo uzasno smjesno zasto se svi placu - bilo mi je nerazumljivo u mojem djecijem mozgu. Ja sam se osjecala sretnom. Znala sam da to nije prihvatljivo u drustvu pa sam se skrivala. Kad mi je baka umrla, morala sam se zatvorit u drugu sobu jer mi je bilo smjesno kako drugi reagiraju. Gledala sam u mrtvo tjelo svoje bake i nju nisam vijedla, izglealo mi je kao nesto umjetno, nestvarno - kao plastika, kao suplja puzeva kucica - prema tijelu nisam imala nikavih emocija - ni tugu ni ista. Djed mi je urmo.. isto nista - moji su mislili da nemam emocija. No ja sanjam svoga djeda i baku, redovito se popricamo proveselimo u snovima - evo bas nedavno mi je rekao kako sam ljepa sad kako sam smrsavila i da trebam drzati do svog tijela. Bas mi je bio lijepi san. Znam se moliti za njih tako da me prouzima nevjerovatna ljubav i zahvatit im na prekrasnim trenutcima Smile Tada osjecam njih bas kao da su tu. Tjekom svog zivota imala sam velike depresije (nemogucnost prihvacanja ovakvog svijeta), i smatrala sam da ne pripadam ovo svijetu. Cesto sam se razmisljala o tome da umrem, nije me sram reci - jer MENE NITKO NEMOZE OSUDIT VISE NEGO SAMA SEBE OSUDJUJEM - i jedne veceri sam sanjala jako zanimljiv san.... sanjala sam da putujem mracnom cestom u autobusu. Autobus se zaustavio nasred ceste jer je nesto stajalo na cesti... izasla sam van da vidim sto je to. Bila je to SMRT. bas onako kako je prikazuju na filmovima visoki sa kukuljicom i kosom u ruci. Dosla sam do njega i pogledala ga bio je kostur koji ima jos koze na sebi koja se raspada. Izgledao je ogavno kao iz horor filmova, primio me za ruku i pokazao da krenemo... ja sam stala i odjednom sam dobila zelju da mu se jos vise priblizim... priblizila sam svoje lice njegovoj kosturskoj ogavnoj glavi.... i tada sam ga poljubila... u tom trenutku kad sam ga poljubila... iz njega je zasjala zasljepljujuca bijela svjetlost i cijeli je postao svjetlost i tada se pretvorio u prekrasnog muskarca. Gledala sam ga i osjecala sam ljubav... prozimala me je cijelu... osjecala sam se sretnom - bio je prekrasan a ja sam se zaljubila... i dan danas kad se sjetim tog sna osjecam ljubav... od tada ZNAM sta je SMRT.... mozda i netko skuzi iz ovog napisanog... mozda i ne sve su OSOBNA ISKUSTVA
bglavac
irida
edin.kecanovic
