Svako jutro pod mojim prozorom, otkad se napravio novi trg, sakuplja se jato galebova. Na njemu sad ima i jedna mala fontana s vodom. Tu piju svi zajedno i vesele se. Nekad su toliko bučni da moram zatvoriti prozor jer njihovo veselje počinje već negdje oko 5 sati ujutro.

Jutros sam se digla nešto ranije pa sam bacila pogled na tu fontanu jer volim promatrati ptice ali ovaj put prisustvovala sam jednom zanimljivom igrokazu. Na trgu i na fontani stajalo je cijelo jato galebova ali i golubova i vrabaca i ostala ptičja družina. Svi su pili vodu ili čavrljali ( baš kao ljudi).

Uto je doletio jedan galeb koji ni po čemu fizički nije odskakao od drugih osim što se meni učinio neugledan i čudan. Ima je stav „mrguda“. Glavu je nekako uvukao u krila te mu nije stajala onako visoko uzignita, znate već kako galebovi drže glavu ponosno, pogotovo kad klikču. Bio je nekakav sivkas i pomalo ružan, nije imao onu bjelinu svojstvenu galebima. Doletio je na fontanu, skupio krila, glavu prijeteći uvukao i malo spustio prema dolje, a onda je krenuo. Hodao je po rubu te fontane s vodom i sve ptice su mu se sklanjale s puta iako ih on nije napadao već je vjerojatno svojim prijetećim hodom izazvao strah i trepet.

Bio je to galeb sa stavom moćnika i sve je na njemu govorilo „ ja sam vođa“, ajmo čistac, stigao sam JA.

Kad je došao do kraja fontane, na njoj je ostao SAM. Zadovoljno se okrenuo da vidi da li je još netko zaostao nakon njegovog autoritativnog hoda, i kad je vidio da nema nikoga, počeo je piti vodu. SAM. Pa je tako pio i pio i bit će da se malo zanio i opustio jer su se protjerane žedne ptice opet na kraju fontane počele bojažljivo skupljati i piti.

Čim je uočio takav neposluh opet je krenuo hodati rubom fontane i to tromo i bez žurbe, siguran u sebe, u onom svom Rambo stilu, pognute glave i izgledom „mrguda“ koji nikada ne klikče već šuti i mudruje. I opet su se sve plahe ptice razbježale glavom bez obzira, ostavši bez vode, jer izgledalo je to ovako „ nitko neće piti vodu dok ja pijem,“ „ tek nakon mene možete piti svi vi ostali smrtnici“

I tako je dugo bio SAM. Uživao je u svojoj moći i snazi sve dok nije stigla jedna žena s fotoaparatom. Počela ga je slikati, jednom, drugi put, treći put, sve više i više mu prilazeći. Dugo joj je odolijevao i prkosio svojom hrabrošću, gledajući je ravno u oči. Nisam se bila u stanju odlijepiti se od prozora i zbog tog galeba jutros sam zakasnila na posao. A onda mu je skroz prišla na samo metar, i moj nesretni mrgudović je pokleknuo, prvi put pokazao je strah i nepovjerenje. Maknuo se sa fontane, ponizno se spustio među ono jato ptica nad kojim je do maloprije vršio ptičji mobing, a fontanu prepustio ženi sa fotoaparatom.

POUKA: Jači uvijek tlači. Od jakog uvijek postoji i jači. Kad pomislite da ste jači, pričekajte da upoznate najjačeg. Tek kad doživiš da te drugi ponizi svojom snagom postat ćeš svjestan što si učinio onom slabom. A možda shvatiš da se i najveća snaga zna kriti u nečemu za što si mislio da je tek bijedna slabosti.