JA SAM ONO ŠTO NESTAJE I POSTAJE

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka.

Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule obale.

Tada sam ono što jesam.

Nitko me ne vidi.

Svatko me može čuti.

Nitko me ne može naći.

Ja zapravo ne postojim.

Možda bih htjela da budem zraka svjetlosti u tami, eho vječnosti u prolaznom svijetu.

Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me netko otkriti.

Kada spokojni san savlada dijete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine uvijek vreba svoj plijen.

Moje je da ga obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice.

Ja nemam lice, ali imam izraz.

Ne mogu se pokrenuti, ali pokrećem druge.

U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost zavarali.

Ponekad, u pričama kraj tople peći, budim dremljive slušaoce zanesene ljepotom izraza.

Nikad me nitko nije vidio, ali me naslućuju.

Nikad me nitko neće naći, ali me i dalje traže.

Sudbina mi je odredila samoću.

 Prihvaćam je kao razumno dijete neispunjene želje.

Većina ljudi misli da mi je ime Tuga.

Ne opirem se jer gomila uvijek griješi.

Moje ime ću saopćiti samo Tebi i onom tko uspije da se uspne na vrh grebena sa kojeg se vide more i pustinja.

Tragaoci plove, ili lutaju.

Jedni se uljuljkuju znanjem.

Drugima je znanje poljuljano.

Za sve mene krive.

Čekam da se probude oni što znaju i oni što misle da ne znaju, a znaju.

Tamo gdje se more i pustinja spajaju prepoznat ćeš vječnu obalu.

Ja sam tanka lelujava linija koja se stalno pomiće.

Sada je trenutak da ti otkrijem svoje ime.

Ali prije toga, još samo ovo da Ti kažem:

“Ja sam ona što nestaje i postaje”.

Zovu me Mašta.