IZ VREMENA KOJE JE BILO BOLJE

Nema više našeg Keme, nema ni Arsena, a upravo čitam da je otišao i Dragan Nikolić.

Svaki je od njih na svoj način bio dio naše mladosti, a njihovim odlascima kao da se lagano gasi vrijeme koje smo poznavali, naše vrijeme, ono na koje mislimo kad sve češće govorimo kako je „nekad bilo bolje“.

Nije to samo fraza, jer da vam po duši kažem kako osjećam: nekad je zaista bilo puno, neusporedivo bolje.

I ne samo zbog socijalne bijede i depresije u kojima se gušimo našavši se odjednom u jednom sasvim nerazumljivom, tvrdom materijalizmu, u kojem lova diktira sve, od politike do kulture, od života do smrti.

S tim bi se nekako još i moglo izaći na kraj, ali ovi zlodusi pušteni iz boce, ova kancerogena mržnja, netolerancija i potpuni nedostatak empatije za bilo koga i bilo što, posvemašnja kriza duha i vrijednosti ponižene i urušene, to je nešto što se u ovim razmjerima nekad nije moglo ni zamisliti.

Tada nismo prosuđivali ljude po tome tko je odakle, nego smo se pronalazili privučeni sličnom glazbom, literaturom, sportom, filmovima i mada nije bilo društvenih mreža lakše je bilo sprijateljiti se, pa se družiti po Bosni, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji; tulumariti, dogovarati ljetovanja, autostopom zaprašiti u Istru ili na koncert Dugmeta na skroz drugi kraj zemlje.

Bilo je to vrijeme u kom se nismo dijelili na nacionalnoj osnovi nego na „raju i šupke“ i to je i do dan danas ostala najbolja podjela, jer se odmah sve zna i ne trebaš objašnjavati dalje.

Malo smo toga imali, to je istina, ali smo imali mašte, entuzijazma i nade, a ona mi danas najviše nedostaje.

Pa dok čitam kako jedan za drugim odlaze ljudi, umjetnici koji su dali boju jednom vremenu osjećam sve veću osamljenost i sve više stvari prelazi u sivo, bezlično, nikakvo.

Kome nas to ostavljate, na milost i nemilost neukusa, osrednjosti, trivijalnosti?

Mogu zamisliti tamo gore gdje ste sad, jednu golemu nebesku binu, na kojoj i dalje glumite, pjevate i zezate se: Boris, Miljenko i Lepa, Dino, Arsen, Kemica, Pimpek, Dragan.

Vašim odlascima puno smo izgubili, i ne samo zbog vaše umjetnosti, kreacije, vica i onog što ste predstavljali, nego i zato jer smo vas voljeli, jer ste bili jednostavno naši, dečki i cure iz vremena koje je zaista bilo bolje.

Edit Glavurtić