"Mi volimo iskrenost samo kod osoba koje nas vole, a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom." - André Maurois

Otvarati sebe na ovakvom mjestu? Dobro pitanje ... U principu, možeš se otvarati, ali poučena iskustvom i online i offline, uvijek umotano u asocijacije, metafore, tako da samo ti ili najbliži prijatelji u stvari znate o čemu se radi... Glupost je tražiti od drugih sve ono nenamireno što imamo u sebi, jer drugi nam ne mogu dati onu esecijalnu stvar koja nam nedostaje – mi sami sebi... Drugi mogu biti samo suputnici na tom putu života, idu usporedo s nama, ali i razilaze se s nama – kako u mišljenju, tako i u životu... Dok nisam imala sebe u sebi, bila sam, recimo ovako: malo čudna i sama sebi :) Otkad sam počela živjeti život izvan okvira monitora, virtuale, od tad osjećam da sam se i ja promijenila, ali na ono bolje... I dalje se imam :) sebe u sebi, ali nisam više nenamirena i nisam više ljuta na čitav svijet, jer čitav svijet mi i ne može dati ono što sam uporno pokušavala naći – sebe... Kad sam se promijenila i ostali iz moje sredine su se promijenili prema meni, jer nitko ne voli «crne rupe», a to su nenamirene osobe – osobe koje uporno tjeraju svoje – poznam to, jer sam to činila recimo nekih 6,5 godina (od 1.3.1998. do 15.8.2004.), ali sam se opametila... A kako to da sam se opametila? Pa dosadilo mi je više takvo stanje bez promjene, ta frustriranost, samoća u gomili, prolaz godina u ništa i prijelaz nikuda ... Kraja nema, a ja uporno tjeram svoje :)... Od 2.12.2003. sam član jedne www i nagledala sam se svašta, ali samo iza monitora :) Nisam nikuda izlazila, prije nego sam otvorila ovaj nick 'shadow-of-soul' zapalila bih se virtualno ko' budala i emotivno i prijateljski, brisala nickove, blogove; đizus, stvarno je to vrijeme bilo kao vrijeme punog Mjeseca (trajalo je cca 4 mjeseca) :). Nekontrolirano bih zapadala u iluzije, predrasude, lutanja, zastranjivanja od stvarnosti.... Spas sam nalazila u pretakanju tih misli u blogove i tako sam počela pisati drugačije, nego sam prije dijelila svoje misli sa bijelim papirom/monitorom. I tako, malo po malo počela se kristalizirati jasna slika: želim van iz tog svog zlatnog zatvora gdje sam se sama zatvorila...E, dok jednog dana nisam otišla u život – otišla sam na ples sa jednom frendicom i ponovo počela živjeti. Dosta mi je bilo mene onakve – sjene duše :) No, zadržala sam ovaj nick čisto iz zadovoljstva da se više nikada ne vratim u onakvu sebe – u tu sjenu duše :) sve ostalo je povijest. I mnogi zapisi, pisani u tim mjesecima, ponavljaju se i ovdje, na magicusu, jer ih želim spremiti… Zbog toga i pišem kad je što napisano (naime, skinula sam dosta toga sa http://www.iskrica.com/weblog/one.php?WID=85194 jer ne bih željela da mi se to pogubi u virtualnoj pustinji. I ovaj tekst je napisan 7.3.2007. na http://www.iskrica.com/weblog/one.php?WID=85194, samo sam ga danas malo doradila. Inače, volim dijeliti svoje misli umotane u raznorazne metafore i asocijacije sa drugim ljudima. To je moja duševna hrana, jer kako vidim, nisam jedina koja piše vlastite stihove (bilo u formi pjesme ili proze). Svatko od nas je našao nešto za sebe, a ja sam tako pronašla svoju – sjenu duše.