Ljubavi moja,
Ispričavam se da prekinem dramu i agoniju u sebi i da TI pojasnim: Ispričavam se zato što mi je zbilja žao i zato što sam shvatio da sam pogriješio, ne samo da me boli, nego ne mogu više držati u sebi osjećaj krivnje.
Žao mi je ! Ne tražim ništa od Tebe jer prava na to nemam, jer sve sam ja uništio !
Molim te samo jedno; pročitaj ovo pismo i molim te za oprost. Zato što sam više vjerovao drugima . Zato što sam imao puno predrasuda, a malo razumijevanja. Zato što te nisam slušao i uvažavao ono što si mi govorila. Zato što nisam učinio ono što sam rekao da ću učiniti. Zato što sam na vrhuncu krize oduzeo nama priliku da je prebrodimo razgovorom. Zato što sam te udaljio iz rješavanja mojih problema. Zato što si mislila da te ne volim i da se vraćam svojoj obitelji. Zato što u trenutcima nesigurnosti nisam bi hrabar iskreno ti reći moju bol. Zato što sam te plašio i uznemiravao. Zato što sam prekršio riječ i digao ruku na tebe. Zato što sam ti uputio riječi koje bole. Za sve, TEBI se danas želim duboko ispričati.
Želim se ispričati za svu bol koju sam Ti nanio. Žao mi je... Nisam bio dovoljno strpljiv. Nisam slušao i nisam «mislio» srcem nego samo glavom. Nisam slušao ni gledao te kao jedinstvenu i neponovljivu osobu.
Pogriješio sam jer sam krivo procjenjivo, pogrešno prosuđivao tvoje osjećaje, potrebe i sposobnosti.
Nisam vjerovao tebi . Nisam ti poklanjao dovoljno pažnje. Nisam uspio zanemariti osobne probleme i pružiti ti ljubav, pažnju i podršku.
Važno je voljeti, ali stvarno voljeti.
Ako nas netko povrijedi, izda ili nam slomi srce, pamtit ćemo to dugo, no i oprostiti jer su nam na taj način pomogli naučiti istinski smisao povjerenja i opreznosti u tome, kome poklanjamo svoju pažnju i otvaramo svoje srce.
Ukoliko nas netko voli, volimo ga no ne samo zato što ta osoba voli nas već zato što nas uči voljeti i otvarati naše srce i oči malim stvarima.
Hodaj uzdignute glave jer na to imaš apsolutno pravo i reci sebi kakva si prekrasna individua, jer na ovom svijetu ne postoji osoba kao što si Ti.
Jer ako Ti ne vjeruješ u sebe, nitko drugi neće vjerovati u Tebe. Osim, možda, onog koji te istinski voli, promatra te srcem i zbog toga vidi ono što drugi ne vide..
Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti bol , zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja tebe i mene osobno, još jednom ti se ispričavam i molim te za oprost.
Odgovor ne očekujem,ali se nadam oprostu...