Područje seksualnosti i intimnih odnosa ključno je područje sukoba između žena i muškaraca. Nerijetki muškarci izbjegavaju vezanost čak i u slučaju seksualnog odnosa, i ne razumiju zbog čega žene odnos ne uzmu malo opuštenije umjesto da od toga prave toliko emocionalno nabijeno pitanje. Većina žena smatra seksualni odnos pokazateljem emocionalne intimnosti, često isključive, i zgraža se nad muškim stavom.

            Gdje god postoji konflikt, uvijek su obje strane djelomično u pravu, a djelomično u krivu. Vrlo rijetko sam vidjela ili bila uključena u konflikt u kojem bi bilo drugačije. Pitanje potrebe, odnosno opravdanosti isključivosti intimnih odnosa za mnoge je ljude i teško rješivi unutarnji konflikt, a ne samo vanjski. Za muškarce to vrijedi već dugo, ali sve više žena si također počinje postavljati to pitanje.

            Još prije nekoliko desetljeća, pitanje 'Je li naš odnos isključiv?' smatralo bi se nepotrebnim ili čak heretičkim. Danas je sve uobičajenije, a pitanje je kako će intimni odnosi izgledati u budućnosti. Kroz neko vrijeme možda ćemo isključivost u partnerstvu smatrati jednako nepotrebnim i nezrelim kao što bi sada doživjeli očekivanje isključivosti u prijateljstvu. Ali to se baš i ne čini tako bliskim, jer naši ljubavni odnosi u pravilu nastaju na nedovoljno zdravim temeljima: neispunjenim dječjim potrebama umjesto privlačnosti druge osobe kakva ona uistinu jest.

        Smatram da je ljubomora dječja, odnosno nezrela emocija, bazirana na potisnutom strahu da nismo dovoljno dobri, odnosno uvjerenju da smo dobri jedino ako smo važniji i bolji od svih drugih. Inzistiranje na isključivosti odnosa vodi ovisnosti, krivnji, neiskrenosti i dubokim, često nezrelim sukobima i patnji ako se nekome od partnera svidi i netko drugi (što nije baš lako kontrolirati). S druge strane, osobe koje odabiru slobodne odnose nerijetko ih prakticiraju s osjećajem krivnje ili kao bijeg od istinske intimnosti, te mogu okrivljavati i odbacivati sve ili neke od partnera zbog njihovih emocio­nalnih potreba i izbjegavati intenzivniju bliskost i komunikaciju koja vodi emocionalnim temama.

            S jedne strane, smisleno je zapitati se koliko je zrelo izdvojiti samo jednu osobu kojoj ćemo dati ljubav. Takav pristup logično vodi ljubomori i osjećaju da je ljubav ograničena i da bi nam samo jedna osoba trebala biti posebnija od svih drugih (i, naravno i još više, mi njoj) što je u biti dječji stav. S druge strane, duboku intimnost i kvalitetnu komunikaciju često je teško postići i samo s jednom osobom, a pogotovo ako nam je pažnja raspodijeljena na više strana.

            Ideja da prava ljubav daje bez očekivanja ičega zauzvrat je lijepa i idealistična... ali neki je doživljavaju kao izgovor da zanemaruju tuđe potrebe, a još veći broj ljudi je doživljava kao poticaj da zanemaruju svoje emocionalne želje i potrebe ako ih u nekom odnosu ne mogu ostvariti. To mi se u većini slučajeva čini kao obrambeni mehanizam racionalizacije kojim se osoba izbjegava suočiti sa strahom od napuštanja ako se zauzme za sebe i strahom da neće moći naći drugu osobu uz koju će moći ostvariti svoje želje. To je isti strah koji je u korijenu vjerovanja u isključivu ljubav: u biti strah da nema dovoljno.

            Zrela ljubav prema drugoj osobi morala bi uključivati u prvom redu i poštovanje prema sebi i svojim potrebama, te osjećaj da smo slobodni odabrati onaj odnos u kojem možemo ostvariti svoje najdublje želje, umjesto da ih žrtvujemo u ime ideala ili straha i osjećaja ovisnosti o drugome. Ako duboko u sebi osjećate da je određen oblik odnosa za vas, ili nije, onda je to vaša istina. No isto tako, zrela ljubav treba uključivati razumijevanje i za partnerovu nesavršenost, emocionalne potrebe i područja učenja. Takav odnos zahtijeva iznimno strpljenje, otvorenost i iskrenost u komunikaciji, što je rijetko lako ostvariti čak i samo s jednom osobom.

            Pokušati 'na silu' ostvariti otvorene odnose dok još nismo naučili zrelo funkcionirati niti u isključivima, slično je pokušaju da, prema poznatoj uzrečici, gradimo kuću od krova umjesto od temelja. Emocionalna privlačnost kod svih nas bazira se velikim dijelom na dječjim potrebama i transferima – traženjem zamjene za važne osobe iz primarne obitelji – i izvlači na površinu brojne neriješene emocije. Nastojati ostvariti zdrave otvorene odnose dok te emocije nisu iscijeljene, dok niti mi niti partner nismo još spremni i zreli za istinsku i duboku intimnost bez vezanosti, zahtijeva sve više potiskivanja i samozavaravanja, te konačno vodi prema samokritici i sve većem gubitku samopoštovanja.

            Još uvijek nemam konkretno i određeno uvjerenje o ovoj temi. No zaključak koji mogu iznijeti jest da ključno pitanje nije je li u redu imati otvorene odnose ili ne. Ključno je pitanje koliko smo istinski spremni i emocionalno zreli pristupiti svakoj osobi kao potpunom ljudskom biću koje ima svoje želje i potrebe, i voditi ljubav koja uključuje sve razine osobnosti i duboko poštovanje prema drugom biću. U svom iskustvu još nikad nisam srela osobu (uključujući sebe) koja bi bila dovoljno zrela da bude istinski sposobna za to u otvorenim odnosima. Srela sam ljude koji su tvrdili da jesu... ali kad bih ih upitala jesu li spremni to isto dopustiti i svojem partneru, priča bi se odmah promijenila. Mislim da je ovo ključno pitanje koje bi si trebao postaviti svatko tko smatra da je zreo za otvorene odnose. Možda nam je svima potrebno još duže vrijeme dok kao pojedinci i kao društvo ne budemo spremni za istinski emocionalno zrele otvorene odnose... pod uvjetom da je to uopće moguće.

            Kakav odnos tražiti u međuvremenu? Osobno mi se čini potrebnim i poželjnim da u potpunosti iskusim i sazrijem u području isključivog 'jedan na jedan' odnosa prije nego što mogu prijeći na teoretsku višu razinu. Osobno mi se sviđa teorija Harville Hendrixa da se intimni partnerski odnos jednim dijelom koristi kao proces iscjeljenja, kroz realnost iskustva odnosa s osobom s kojom učimo otvoreno komunicirati i voditi računa o uzajamnim potrebama. Ali život nije tako predvidiv. Nerijetko su potrebna neželjena iskustva kako bi probudila neželjene emocije, koje inače ne bi imale priliku biti iscijeljene.

© Kosjenka Muk, 2005

www.centar-angel.hr