Christopher Reeve

Ovaj je intervju objavljen nekoliko mjeseci prije smrti Christophera Reeva u listopadu 2004.

Prije svoje nesreće u 1995, Christopher Reeve je imao sve. Bio je uspješni glumac, slavan iz svojih filmova  o Supermanu; bio je također i izvrsni sportaš, pijanist, jedriličar i konjanik.

Jednog dana 1995. Christopher je pao s konja pri neuspjelom pokušaju preskoka. Ostao je paraliziran od vrata na dolje. „Četiri dana poslije povrede, probudio sam se u bolnici i shvatio svoj položaj. Liječnici su vjerovali da se neću izvući. Moja žena Dana je rekla:“Ti si i dalje ti i ja te volim.“ Od tog trenutka više nisam odustajao.“

Prvih šest mjeseci je bilo strašno ali se onda počeo značajno opravljati. Christopher danas može micati palcima i svim prstima na lijevoj ruci. Može podići uvis desnu ruku a uz pomoć može micati i nogama. Osjeća i neke dijelove tijela. „Mogu osjetiti dodir svoje djece,“ kaže. „To mi puno znači.“

Christopherova  ustrajnost igra važnu ulogu u tim poboljšanjima. U početku je teško spavao ali sada bolje spava. „Nikad nisam sanjao da sam bogalj,“ kaže. Svakog se jutra budi u 8 h, a onda nakon što uzme svoje vitamine, počinje s četverosatnim programom vježbanja i liječenja.

Danas je Christopher aktivniji od mnogih ljudi koji su zdravi, a uspješan je na nekoliko područja. Od nesreće do danas, glumio je u TV  filmu, režirao film i napisao dvije knjige od kojih se zadnja zove „Ništa nije nemoguće“.  Daje brojne intervjue i drži govore o hendikepiranima. Vodi impresivnu  kampanju pomoći unesrećenim osobama kako bi poticao istraživanja povreda kičme.

Christopheru  je posebno važna njegova obitelj. „Svakodnevno sam okružen s toliko ljubavi i podrške- znate, okružen sam ljudima koji me izazivaju da dam sve od sebe i koji mi žele najbolje.  Dana je tako izuzetna! Naša je veza oduvijek bila fantastična.“

Obitelj i dalje provodi ljeta na selu. „Nedostaju nam stare aktivnosti. Moja kći Alexandra  i ja voljeli smo zajedno jahati. Moj sin Will i ja svirali smo zajedno glasovir i pjevali.  Matthew i ja  voljeli smo igrati tenis. Ali, nije li važnije biti zajedno od nešto raditi zajedno?“

Kako se Christopher  nosi sa svakonevnim izazovima koji se postavljaju pred paraliziranom osobom? „Shvatio sam da je najbolje razmišljati ovako – što danas mogu uraditi? Mogu li nešto  obaviti, nekoga nazvati, napisati pismo, razgovarati s nekim kako bih nešto postigao?   Morate iznova naučiti kako živjeti, ali da biste u tomu uspjeli, ne trebate biti Superman.“