IMAMO GROZNICU

21. ožujka

 

Z a š t o si tako kiseo ako si zakasnio

na autobus pa moraš žuriti pješice?

Pa znaš da na Dalekom istoku ljudi po čitav dan

trče između ruda za šaku riže.

Zašto kukaš zbog jedne nelagode,

zašto si zabrinut zbog bora na licu?

Pa znaš da tisuće i tisuće njih mora godinama

živjeti s neizlječivom patnjom na svom tijelu,

tisuće njih biva mučeno zbog svog uvjerenja,

boje kože ili - ni zbog čega.

Z a š t o psuješ kada koji put moraš prostajati na kiši,

kad moraš pješice prijeći dio puta ili čekati na jelo?

Zar nikad ne pomisliš na one koji više nemaju svojih nogu,

koji moraju ležati u krevetu, a bili bi presretni

da samo još jednom stanu na vlastite noge i mogu hodati?

Ako jelo nije točno na vrijeme, zar si tobože zaboravio

da milijuni ljudi nikad ne sjednu za prostrti stol?

Kako smo mi ljudi čudna, smiješna, luda bića!

Zbog sitnica zagorčavamo život sebi i drugima,

a zapravo bismo morali biti svaki dan zahvalni

za toliko dobrih stvari koje uopće ne zaslužujemo.

Imamo groznicu, a ta se naša groznica zove:

bolesno sebeljublje!