Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji su nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume s kojima se pojedinac ne može nositi te ih spontano potiskuje u nesvjesni dio uma

 

 

Taj naturalizirani Bečanin bio je majstor samoreklame i marketinga, kojima je uspio stvoriti kult o sebi, a idućim pokoljenjima nametnuti komične teorije o seksualnosti i psihičkim poremećajima te dugometražnu terapijsku tehniku, čija djelotvornost nije ništa veća od stope spontanih izlječenja i oporavaka uz pomoć placeba.

 

 

Sigmund Freud, rođen kao Sigismund Schlomo Freud (Freiberg, 6. svibnja 1856. - London, 23. rujna 1939.) bio je austrijski liječnik, filozof i neurolog te utemeljitelj kontroverzne teorije i psihoterapijske tehnike psihoanalize.

Vjerovati u ispravnost glavnine Freudovih postavki danas je težak anakronizam, a liječenje psihičkih poremećaja psihoanalitičkom terapijom odavno je ustupilo mjesto mnogo djelotvornijim modernim sredstvima protiv depresije, anksioznosti i psihotičnih poremećaja.

No, Freudu moramo kao olakotnu okolnost priznati činjenicu da je djelovao u vrijeme psihijatrijskog srednjeg vijeka, bez tehnologije za prodor u mozak i proučavanje biološkog funkcioniranja mozga i središnjega živčanog sustava.

Od psihičkih oboljenja, Freud se osobito zanimao za histeriju, danas napuštenu dijagnozu, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala široku paletu smetnji, te za neurozu, koja je također u međuvremenu zamijenjena prikladnijim dijagnozama. Neuroza u većem dijelu odgovara danas prihvaćenom terminu poremećaja raspoloženja, među koje spadaju depresija i anksioznost.

 

Dobrodošli na kauč

 

Što bi Freud danas naučio

Psihički poremećaji gotovo nikad ne nastaju na način na koji je Freud zamišljao.

Jak stres (trauma) doista je čest uzrok depresije i anksioznosti, ali nije nužno da ga je pacijent zaboravio ili potisnuo. Osoba se može savršeno, do u detalje, sjećati pretrpljenog stresa, a ipak biti teško bolesna. Također, depresija i anksioznost mogu biti posljedica aktualnog stresa, koji pacijent trpi u sadašnjem trenutku.

Čak i kad je osoba stvarno pretrpjela traumu te je zatim iz bilo kojeg razloga zaboravila, prisjećanje na nju gotovo nikad neće dovesti do izlječenja ili ublažavanja tegoba, kao što ni slomljena kost neće zarasti zato što bi se pacijent sjetio je li pao s kruške ili jabuke.

Psihijatrijski poremećaji mogu nastati i bez ikakve pretrpljene traume ili nerazriješenog konflikta. Mnogi ljudi obolijevaju zbog oštećenih (mutiranih) gena, makar živjeli u idealnim uvjetima.

Postoji niz drugih, rjeđih uzroka poremećaja raspoloženja, kao što su neprikladna prehrana (siromašna složenim ugljikohidratima), manjak kretanja ili dnevnog svjetla.

Freudova se psihoanaliza temelji na pretpostavci da na ljudsko ponašanje i osjećaje djeluju brojni čimbenici kojih ljudi nisu svjesni. Oni imaju potencijal učiniti ljude nesretnima, što se očituje kroz brojne simptome koji uključuju depresivnost, anksioznost, poremećenu ličnost, sniženo samopoštovanje itd.

Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji nalaze se nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume (osobito iz djetinjstva i iz odnosa s roditeljima). Oni su toliko bolni da se pojedinac ne može nositi s njima niti sa sjećanjima na njih, ali ne mogu biti jednostavno izbačeni iz uma, nego ih pacijent spontano "gura pod tepih", odnosno u nesvjesni dio uma.

Cilj je psihoanalize otkloniti "neuroze" te vratiti pacijentov oštećen ego u normalno stanje. Psihoanaliza se provodi kroz dugi niz seansi, po tri do pet puta tjedno, u trajanju od četiri do šest godina. Pacijent tipično leži na kauču i razgovara s psihijatrom, nabacujući što mu padne na pamet, prema nečelu slobodnih asocijacija i prepričavajući snove. Freud je snove i asocijacije smatrao ključevima za razumijevanje potisnutih konflikata te je vjerovao da oni imaju sposobnost izvući iz nesvjesnoga sjećanja na navodne potisnute traume i nerazriješene konflikte.

Na temelju prikupljenog tijekom tretmana, analitičar postavlja hipoteze o pacijentovoj prošlosti i sadašnjem životu. Terapeut odgađa priopćavanje svojih hipoteza i zaključaka pacijentu sve dok on i sam ne dođe do istih zaključaka. Otkrije li terapeut svoja zapažanja prerano, u pacijentu se javlja otpor prihvaćanju tih zapažanja. Prevladavanje otpora zahtijeva dodatno vrijeme i trud obaju sudionika, a kad pacijent prihvati zaključke, on nekim čudom biva automatski izliječen.