Kroz tekstove koje prevodim tragam za onim što me potiče na razmišljanje ili pokušavam osvijestiti neke svoje aspekte ili sjećanja, one dijelove našeg života koji često prolaze kao u magnovenju ili apstraktnim formama ove matice života.

 

Ponekad ih dopunim nekim vlastitim razmišljanjima, upravo da sam sebi ukažem na nešto, a ako to vrijedi i nekome od vas tim veće je moje zadovoljstvo i ispunjenost.

 

Veselim se kad netko komentira ili ga taj poticaj otvori za još veću osjetljivost i zapaženje pojedinih vrijednih trenutaka.

 

Tako mi je prije koji dan stigao sljedeći tekst kojeg molim da pročitate vrlo pažljivo i smireno jer jednostavno nosi jednu veliku vrijednost

 

“Evo ja se moram javiti i ispričati JUČERAŠNJI RUČAK...
Dakle, sjedimo moj sin od 13 godina i ja oko podneva, još u piđamama i ručamo...pričamo o svemu i svačemu, od hip hopa, škole,, očekivanja snijega, zimskih praznika...i ja ga pitam:
Ako bi ti sada došla zlatna ribica i evo, da poželiš 3 želje koje ti može ispuniti koje bi to bile... ( ja u očekivanju ideja što ću mu kupiti za Božić)...
On malo razmišlja i kaže...
Da i postoji zlatna ribica...zamolio bi ju da ovaj trenutak potraje...baš mi je lijepo...
Hm...koliko još moram učiti od njega...  “

 

Hvala L. za dar ljepote tog njihovog trenutka.

 

I mudrost traganja za srećom i prevođenja tekstova, i iskustvo života koje gubimo iz svog dovida, sve je sažeto u tom iskrenom i neopterećenom dječjem odgovoru.

 

Da li bih trebao tragati za nekim mudrim tekstom koji raspravlja o vrijednosti sadašnjeg trenutka? Možda, ali zašto, sve je pred nama u ovom trenutku.

 

Postoji zapravo samo sadašnjost, trenutak u kojem živimo i činimo. A koliko takvih trenutaka prolazi da ih ne zapazimo i nismo ih svjesni.

 

Stalno pričamo o prošlosti, kako je bilo, što jest ili što nije učinjeno, što smo propustili, što ostvarili, možda uočavamo gdje smo pogriješili ili gdje dobro učinili.

 

Spominjemo i kako je povijest učiteljica života i da je vrijedno ne ponavljati greške koje smo učinili, bilo kako i bilo gdje i bilo kada. Ali, vremena su uvijek različita, ona se mijenjaju kao i sve što nas okružuje, tada smo mi bili drugačiji od onih koji smo danas i puno se toga u svijetu u međuvremenu promijenilo da bi samo tako mogli uspoređivati. A vrijeme prolazi u našem razmišljanju o nečemu što je prošlo svršeno vrijeme.

 

Ispričat ću vam i  svoje iskustvo kad je kćer bila u gimnaziji. Jednom me razrednica blago pozvala u stranu i izokola propitivala o obiteljskoj situaciji.

 

Za mene je to poprimilo pomalo smiješne dimenzije dok mi nije napomenula sljedeće: Naime kćer je na pismeni zadatak “što biste najviše željeli” odgovorila kraćim tekstom na temu da “tatu vidi kod kuće preko vikenda”.

 

E, to nije bilo više smiješno. Pogled razrednice je bio prilično prodoran i ispitivački o toj “obiteljskoj situaciji u kojoj tate nema preko vikenda”.

 

Na stranu da vas posao odnese, da su rokovi prezentacija bili takvi kakvi jesu, da smo se na poslu dokazivali, ugrađivali sebe u nešto što se na kraju rasplinulo kao dim na vjetru, zadovoljavali urgentne zahtjeve klijenata, činjenica je bila da je vikend bio dobro vrijeme za miran rad u uredu ili uz kompjuter duboko u noć.

 

Moram priznati i ljetovanja su bila prilično kratka, uvijek je bilo hitnih poslova i rokova koji su bili postavljeni.

 

Zašto, za neku budućnost? Budućnost koja je ovakva kakva jest? U međuvremenu djeca su stasala i sad im nisam više onoliko, kao tada u tom trenutku, potreban, a vrijeme kad smo trebali biti zajedno, prošlo je.

 

Nemojte napraviti takvu grešku. Ništa nije vrijedno toga. Vjerujte.

 

Igor Lah