Bilo je to davnih osamdesetih. Prelistavajući novine naletih na jedam mali oglas sa riječima: " Traže se zdrastveni radnici u Libiji. Javite se na Republički zavod za tehničku suradnju sa zemljama u razvoju u Zagrebu".

Željna promjena, otkrivanja i istraživanja nepoznatog, nisam ni trenutka dvoumila. Već slijedećeg dana sam poslala molbu. Moji kod kuće mislili su pritom  da je to je samo trenutni hir njihove  kćeri i nisu ništa komentirali. Vrijeme je prolazilo, a ja nisam dobivala odgovora. I baš kada sam pomislila da od toga neće biti ništa, stigne mi odgovor kao iz vedrog neba i pljusne  u obliku detonacije. Poput proljetnih kiša, koje nabujaju rijeke, dočekala me poplava pitanja i komentara koji me umalo udaviše: "Pa kuda baš tamo među divljake? Sad je tamo embargo, a bit će još i rata.Zar ti nije lijepo ovdje? Ako baš želiš otići , na par koraka je civilizirana Evropa."

Nisam se dala poljuljati, a niti više opravdavati. U tišini, mislima već tamo, spakirala sam samo najnužnije stvari i otišla. Sa sobom sam ponijela topli zagrljaj roditelja popračen riječima: " Neka te dragi Bog čuva , kćeri". Nisam se osvrtala. da nebih još jednom vidjela tugu i brigu u njihovim očima, već sam samo rekla vozaču taksija:" Vozite dalje!"

Dali su mi sve što mi je u životu trebalo da se izvijem iz gnijezda i poletim. I ja sam se vinula crkučući .

Dočekalo me toplo jesenje sunce na zalasku, nebo purpurne boje i razroki vozač kombija, sa jednim okom u Tripoliju, a drugim u Bengaziju. U ruci sam još držala dva komada papira , koji mi neko bijaše ugurao u ruke još u zračnoj luci "Pleso", onako uz put, da učim arapski za vrijeme leta. Nisam se ni potrudila pročitati do kraja jer uzbuđenje je činilo svoje, oduzelo mi svu koncentraciju. Odlučila sam koristiti ruke i noge za početak.

Moje je odredište bila Misurata. Maleni gradić na samoj obali sredozemnog mora, sa čije su se obale u vedrih dana, bez " gilbi" vjetra iz sahare, koji je nosio pijesak sa sobom, lijepo vidjeli obrisi Malte. Smješteni smo bili po zgradama uzduž grada, u kojima su uglavnom živjeli stranci. Bus  nas je vozio u bolnicu i natrag. Hasan , vožač, bio je drag, nasmijan čovjek, otac četvoro djece. Nije nikad krenuo prije nego li su svi bili na broju. Za zahvalnost, svaki sam mu dan ubacila u kasetofon kazetu disko muzike, koju je obožavao. Procvjetao bi kao rijetki cvijet iz pustinje pokazujući pritom niz zlatnih zubi . Ponekad sam tom gestom izazvala ljutnju kod onih koji bi još drijemali. Ali za kratko. Zapjevalo bi se i zaplesalo kao kod kuće , u disko klubu.

Pripalo me mjesto na dječjem odjelu.Oni tek rođeni, pa na dalje. Te tamne okice i smješak , dočekalo bi me svaki dan i nisam mogla odoljeti da ih ne nosim po rukama, svaki put drugog, kuda god sam išla  i što god bila radila.Sa njima sam počela sricati prva slova, ponavljala kao papiga. Išlo je to meni dobro, ali muka je bila kad sam išla u kupovinu. Ljudi su se smijali na moje pokušaje  kupiti jaja. Upotrijebila sam i ruke i noge i svu mimiku lica. Ništa. Nada. Trgovac me samo gledao i čekao daljni ishod. Razlamatala se ja laktovima, kao kokoš krilima, zakokodakala i ...opet ništa. Nakon duže stanke on meni kaže:" Želite jaja?" Ja sam se zabezeknula, spustila kokošja krila i pitala ga u čudu , od kud on zna  hrvatski. Pa tako, kaže on meni, onako uz put, u vašim pokušajima. I dade mi jaja zabadava. Konsumirala sam ih tako dugo dok nisam prokokodakala arapski sasvim dobro.

Usporedno s time slijedila su upoznavanja sa domaćim ljudima i prva prijateljstva. Sve se to moralo odvijati u tajnosti, iako je bila javna tajna. Jer nedaj Bože da te uhvate, nagrabusio si. No radoznalost i potreba bila je i sa jedne i sa druge strane.Mi nismo mogli bez njih, a ni oni bez nas nikako. Da bih dobila punu bocu plina trebala sam čekati danima. " Bukra i bad bukra!" do dana današnjeg nisam zaboravila. Značilo je dođi sutra , prekosutra. Kako je bilo vrijeme embarga,smješak sam dijelila na svakom koraku, nakuhavala kave do beskraja. U nedostatku cigareta , vrečica praška ,noćima smo blebetali sa njima. Za nas su žene, nabavljali i najlon čarape i konca. Ajme kojih li zakrpa na nogama. I to u svim bojama. Ni duga ih nije imala  toliko.

U pomanjkanju naših delikatesa , pravili smo majonezu, paštetu. Sušili goveđe i devino meso i jeli sa guštom kao da je svinjetina.Pravili smo i sira, marmeladu.

Improvizacija je bila na visokom nivou.Sobe smo si uređivali iz onog što se našlo pri ruci. Tako su zavjese bile obojene metarnje gaze, a haljine smo šivali ručno. Šljokice i boje nisu izostale. Ma i  Zapad bi ostao zadivljen pokraj takve umjetnosti, dizajna.

Kako je vrijeme prolazilo , tako su se učvrstile veze i povjerenje. Libija se zaratila sa Čadom, povukli se i još neki drugi proizvodi sa tržnice i dućana. No nije prošao dan da netko nije zakucao na moja vrata sa punim vrečicama povrča, voća i svježe ribe. Za vrijeme ramadana, u kasne večernje sate, poslije oglašenog "Al akbar" sa susjedne džamije, razmjenjivali smo naša tradicionalna jela.Ispremiješale su se kulture, vjere i jezici više od dvadeset zemalja.

Prošle su tako tri godine života tamo, a da nikad nisam doživjela nešto neugodno kao žena. I ne zanimaju me propagande i riječi " navodnih esksperta po pitanju sa Istoka". U mom su sjećanju ostali divni, iskreni ljudi, puni davanja.I bez obzira koje boje kože neko bio, srce kuca istim ritmom.samo je jedno važno.Biti Čovjek. Poštivati jedno drugog.

Gledajući unazad , na ono vrijeme onda i ovo vrijeme danas, samo jedno reči bih mogla: Dosegli smo nemoguće stvari do sada, uživamo sve oblike komfora, a jednu smo stvar zapustili sasvim. Ono najvrijednije u nama. Vrijednost življenja i dijeljenja dobrog među nama. Usprkos svim tehničkim dostignućima, pobijanju teorija o relativitetu, razvijamo se brzinom bržom od svjetlosti, a živimo još uvijek u mraku.Zamjenili smo toljage neandertalaca,  a ipak živimo u spiljama svojih frustracija.Koje li ironije! Vodimo polemike oko eutanazije desetljećima, nabacujući ping pong loptice lijevo desno. Dok jedni su za smanjenje ljudske patnje, drugi postavljaju pitanje oko morala i etike. Pritom je mnogima promaklo da je već davno legalizirana među nama. Dovoljno je samo da netko otkrije koju svoju slabost i manu, na prvom će uglu naletjeti na špricu. Konjsku dozu, koja ubija i onog snažnog .Ne želimo prljati ruke pritom pa ubrizgavamo otrov u bijelim rukavicama, sa celofanom i mašnom protkanom zlatnim nitima. Jer mi smo civilizirani ljudi, a ne neki divljaci. I ne mogu se oteti misli da je Bog sa pravom izbacio Adama i Evu iz raja. Mogli su dirati sve  u raju, služit se svim, ali drvo jabuke bio je zakon. Sve mi se čini da još nitko razmišljao nije da je drvo možda bio simbol nas ljudi. Stvorio sam vas na sliku i proliku svoju i ne dirajte u jabuku.Ne dirajte u čovjeka.

Možda se i varam. Samo razmišljam, ponukana zbivanjima u svijetu, u svojem društvu ...i na portalu.

Približava se vrijeme Božića, simbol novog početka. Simbol i mira koji bi trebao vladati među nama.

Zapalimo svijetlo, baklju. Neka svijetli u nama i oko nas. Neka nam podari mira.

Od srca vam želi vaša Ljubičica