...Koliko sam puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sugovornika smatrao jagnjetom i vukom,a kada bih došao k sebi,vidio bih da smo obojica ljudi.

I ja i vi očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu.

Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem;ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo "Ja" i površnosti koje zovemo "vi"- zato ne vidimo tajne duha u svome "ja" niti tajne duha u "vi".

Što možemo učiniti kad smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?

Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo ko je ubica, a ko žrtva.  Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja. Takođe je mnogo onih koje nidopaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.