Postojao je čovjek koji je osjećao veliku prazninu u srcu i htio je
nešto poduzeti nebi li se smirio. Odlučio je da ode u samostan. U
samostanu su ga upoznali sa načinom života. Trebao je da se odrekne sve
ovozemaljske imovine, da se stalno moli, i da ne govori. Ustvari smio
je da kaže samo dvije riječi svakih pet godina.

I tako je čovjek proveo prvih pet godina u tišini. Kad mu je bilo dopušteno da kaže svoje dvije riječi, on kaže:

- Krevet tvrd! - I oni mu namjeste udobniji krevet. Prošlo je još pet godina tišine i tada čovjek kaže:

- Neukusna hrana!

Tada je počeo da dobija bolju hranu. Prošlo je još pet godina tišine, i čovjek izmoren od života u samostanu reče:
- Napuštam samostan!

- I treba, od kad si došao samo prigovaraš!