Gubljenje kontrole

 

Anthony de Mello

Ako želite shvatiti što je to kontrola, zamislite si malo dijete koje je okusilo drogu. Čim droga počne ulaziti u tijelo tog djeteta, stvara se ovisnost. Njegovo cijelo biće vapit će za drogom. Biti bez droge postane takva nesnosna muka da mu se čini da je bolje umrijeti nego živjeti bez nje. Razmislite o ovome: tijelo postane ovisno o drogi.

Upravo to je vaše društvo učinilo vama kad ste bili rođeni. Nije vam bilo dopušteno uživati u pravoj, krepkoj hrani - naime, radu, igri, zabavi, smijehu, društvu ljudi, sjetilnim i umnim užicima.

Dali su vam da okusite drogu koja se zove odobravanje, ugled i pažnja.

Citirat ću jednog velikog čovjeka, A. S. Neilla, koji je autor knjige Djeca Summerhilla. Neill kaže da se bolesno dijete može prepoznati po tome što stalno visi oko svojih roditelja; zanima se za ljude.

Zdravo dijete ne zanimju ljudi, njega zanimaju stvari. Kada je dijete sigurno da ga majka voli, zaboravlja na nju, ide istraživati svijet, znatiželjno je. Nađe žabu i stavi je u usta, i slično.

Kada dijete visi oko majke to je loš znak; nesigurno je. Možda je njegova majka pokušavala izvući ljubav iz njega, a nije mu dala svu slobodu i sigurnost koju želi. Njegova majka mu je na mnoge istančane načine uvijek prijetila da će ga napustiti.

Dakle, okusili smo različite vrste droge: odobravanje, pažnju, uspjeh, dosezanja vrhunca, prestiž, moć, želju da nam se ime pojavi u novinama, želju da postanemo šefovi.

Okusili smo stvari kao što su želja da postanemo kapetan momčadi, vođa glazbenog sastava, itd. Nakon što smo okusili te droge, postali smo ovisni i počeli smo se užasavati mogućnosti da ih izgubimo.

Sjetite se kako ste osjećali da gubite kontrolu, strah od mogućeg neuspjeha ili pogrešaka, strah da će vas drugi možda kritizirati.

I tako ste postali kukavički ovisni o drugima, izgubili ste svoju slobodu. Sada drugi imaju moć da vas učine sretnima ili nesretnima.

Čeznete za svojom drogom, i koliko god mrzili patnju koju ona sa sobom donosi, potpuno ste bespomoćni.

Ne prođe ni jedan trenutak da, svjesno ili nesvjesno, ne brinete o tome kako će drugi reagirati, dok plešete kako oni sviraju.

Evo jedne zgodne definicije probuđenog čovjeka: onaj koji više ne pleše kako društvo svira; čovjek koji pleše prema glazbi koja dolazi iz njega samoga.

Kada ste neprimijećeni ili neprihvaćeni, doživljujete neizdrživu usamljenost i zato puzite natrag među ljude i molite da vam daju drogu utjehe koja se zove potpora, ohrabrivanje i poticanje.

Takav život s ljudima nosi sa sobom neprekidnu napetost. Sartre je rekao: “Pakao, to su drugi.” Kako istinito.

Dok se nalazite u tom stanju ovisnosti, uvijek morate dati sve od sebe, nikada ne smijete zanemariti kosu, morate živjeti prema očekivanjima drugih.

Biti s drugima znači živjeti u napetosti.

Biti bez njih donosi agoniju usamljenosti, zato što vam nedostaju.

Izgubili ste sposobnost da ih vidite onakvima kakvi zaista jesu i da na njih ispravno reagirate, zato što na njih gledate pogledom koji je zamagljen potrebom za drogom.

Vidite ih samo ako vam pomažu da se domognete droge, ili ako predstavljaju opasnost da vam je oduzmu.

Svjesno ili nesvjesno, na ljude uvijek gledate takvim očima. Hoću li dobiti ono što želim od njih ili neću dobiti ono što očekujem od njih?

I ako mi ne mogu pomoći, niti ugrožavaju moju drogu, onda me ne zanimaju. Strašno je to, ali pitam se ima li ovdje ikoga na koga se to ne bi moglo primijeniti.