Grljenje uspomena?

Anthony de Mello  

Došli smo do nove teme, do drugog područja. Ali to novo područje usko je povezano s onim o čemu sam već govorio, pa bi moj prijedlog bio da posvijestimo sve one stvari koje smo dodali stvarnosti. Učinimo to korak po korak.

Jedan isusovac pričao mi je neki dan kako je prije dosta godina u New Yorku održao jedno predavanje.

U to vrijeme Portorikanci su bili na lošem glasu zbog nekog incidenta. Svi su govorili svašta protiv njih.

I zato je u svom govoru rekao: “Dopustite mi da vam pročitam nešto od onoga što su ljudi u New Yorku govorili protiv imigranata.”

To što im je pročitao bilo je u stvari ono što su ljudi govorili o Ircima, Nijemcima, i o svim drugim valovima imigranata koji su se u New York doseljavali prijašnjih godina!

Jako je to dobro postavio kada je rekao: “Ti ljudi ne donose delikvenciju sa sobom; postaju delikventni kada se ovdje suoče s određenom situacijom.

Moramo ih shvatiti. Ako želite popraviti stanje, nema smisla reagirati s predrasudama. Potrebno vam je razumijevanje, a ne osuđivanje.” Tako ćete uspjeti promijeniti stvari u sebi. Ne osuđivanjem, ne vrijeđanjem samih sebe, već razumijevanjem onoga što se događa. Ne tako da se nazivate prljavim starim grešnikom. Ne, ne, ne, ne!

Da biste mogli postići svjesnost, morate shvatiti, a ne možete shvatiti ako ste puni predrasuda. Na gotovo sve i svakoga gledamo s predrasudama. To je skoro dovoljno da obeshrabrite bilo koga.

Kao kada poslije dugo vremena sretnete prijatelja s kojim ste izgubili vezu: “Hej, Tom. Drago mi je da te vidim”, kažem ja i čvrsto ga zagrlim.

Koga to grlim?

Toma ili svoju uspomenu na njega?

Živo biće ili leš?

Pretpostavljam da je još uvijek onaj zgodan dečko kakvim sam ga držao. Pretpostavljam da se još uvijek uklapa u zamisao koju imam o njemu, i u moje uspomene i asocijacije. I tako sam ga zagrlio.

Pet minuta kasnije uspostavim da se promijenio i da me više ne zanima. Zagrlio sam pogrešnu osobu.

Ako želite vidjeti kako je to istina, slušajte ovo: jedna časna sestra iz Indije odlazi na duhovne vježbe.

Svi u njezinoj zajednici govore: “Ah, već znamo, to je dio njezine karizme. Uvijek ide na razne tečajeve i duhovne vježbe. Ništa je neće promijeniti.”

Ali dogodilo se, pa se sestra zaista promijenila na tom tečaju, ili terapeutskoj grupi, što je već bilo. Promijenila se je i svi opažaju razliku. Svi govore: “Bože, zaista si došla do nekih spoznaja, zar ne?”

Zaista je došla i ljudi vide razliku u njezinom ponašanju, na njezinom tijelu, na licu. To je uvijek tako kada se dogodi unutarnja promjena.

To se uvijek odrazi na licu, u očima, na tijelu. I onda se ta sestra vratila u svoju zajednicu, i pošto zajednica ima predrasude o njoj, fiksnu ideju o njoj, nastavit će gledati na nju kroz te predrasude.

Jedino oni ne vide nikakve promjene na njoj. Kažu: “E pa izgleda malo živahnije, ali čekajte malo, opet će biti potištena.”

I nakon nekoliko tjedana ona je opet potištena - reagirala je na njihovu reakciju. I svi kažu: “Vidite, rekli smo vam - nije se promijenila.”

Ali tragedija je u tome što se ona zaista promijenila, samo što to oni nisu vidjeli. Opažanje ima razarajuće posljedice na ljubav i međuljudske odnose.

Kakav god bio odnos, sigurno pretpostavlja dvije stvari: jasnoću opažanja (u onoj mjeri koliko nam je to moguće. Neki ljudi bi postavili pitanje o mogućnosti jasnog opažanja, ali ja mislim da nitko neće staviti u pitanje da je poželjno da mu se pokušamo približiti) i ispravnost reakcije.

Veća je vjerojatnost da ćete ispravno reagirati ako vam je opažanje jasno. Kada je vaše opažanje iskrivljeno, vjerojatno nećete ispravno reagirati.

Kako možete voljeti nekoga koga uopće ne vidite?

Možete li zaista vidjeti nekoga na koga ste navezani?

Možete li zaista vidjeti nekoga koga se bojite i zbog toga ga ne volite? Uvijek mrzimo ono čega se bojimo.

“Strah Gospodnji početak je mudrosti”, ponekad mi kažu ljudi. Ali čekajte malo. Nadam se da razumiju što govore jer uvijek mrzimo ono čega se bojimo. Ono što mrzimo uvijek želimo uništiti, izbjeći, želimo se toga otarasiti.

Ne sviđaju vam se ljudi kojih se bojite.  Ukoliko se bojite određene osobe, ne možete je voljeti. I tu osobu ne možete ni vidjeti jer vam vaša čuvstva zaklanjaju pogled.

Međutim, isti je slučaj kada vas netko privlači. Kada se pojavi prava ljubav, nitko vam se više neće sviđati, niti čak ne sviđati u uobičajenom smislu riječi. Vidite ih jasno i reagirate ispravno.

Ali na našoj ljudskoj razini ono što vam se sviđa ili ne sviđa, vaše sklonosti, ono što vas privlači, itd. i dalje će vam nailaziti kao prepreke na putu.

Zato morate biti svjesni svojih predrasuda, onoga što vam se sviđa, ne sviđa, ili vas privlači. Sve to je prisutno u vama - tako ste uvjetovani.

Kako to da vam se sviđaju stvari koje se meni ne sviđaju? Zato što je vaša kultura različita od moje. Vaš odgoj je različit od mojeg. Kad bih vam ponudio nešto što ja smatram ukusnim, vama bi to bilo tako odvratno da biste otišli van.

U nekim dijelovima Indije ljudi vole pseće meso. Drugima bi pak došlo na povraćanje kad biste im rekli da im je poslužen odrezak od psećeg mesa.

Zašto? Različite uvjetovanosti, različiti programi. Hindusima bi došlo zlo kad bi čuli da su pojeli govedinu, ali Amerikancima je ukusna.

Pitate: “Ali zašto ne jedu govedinu?” Iz istog razloga zbog kojeg vi ne biste pojeli svojeg psa ljubimca. Isti razlog. Krava je za indijskog seljaka isto ono što je vama pas. Ne želi je pojesti. Tome se protivi predrasuda ugrađena u kulturu. Ta predrasuda čuva životinju koja je toliko potrebna za obrađivanje zemlje, itd.

Zašto se onda zaljubim u neku osobu?

Kako to da se zaljubim u jedan tip osobe, a ne u drugi? Zato jer sam uvjetovan.

U mojoj podsvijesti postoji jedna slika prema kojoj određujem da mi se taj određeni tip sviđa, da me privlači. I zato izgubim glavu kada sretnem takvu osobu.

Ali jesam li je vidio? Ne!

Vidjet ću je pošto se oženim s njom, tada dolazi do buđenja! I tada može početi ljubav.

Ali zaljubljenost nema uopće nikakve veze s ljubavlju. To nije ljubav, to je žudnja, goruća žudnja. Svim svojim bićem želite da vam to obožavano stvorenje kaže da ste joj privlačni. To vam daje veličanstven osjećaj.

U međuvremenu, svi govore: “Kog’ to vraga vidi na njoj?” Ali problem je u njegovoj uvjetovanosti: on ne vidi.

Kažu da je ljubav slijepa. Vjerujte mi, ništa nema tako jasan pogled kao istinska ljubav, ništa. To je stvar s najjasnijim vidom na svijetu.

Ovisnost je slijepa, navezanosti su slijepe. Prilijepljenost, žudnja i želje su slijepe, ali ne istinska ljubav. Nemojte to nazivati ljubavlju.

Ali, naravno, ta riječ je oskrvnuta u većini suvremenih jezika. Ljudi govore o vođenju ljubavi i zaljubljivanju. Kao kad je jedan dječačić pitao djevojčicu: “Jesi li se do sada koji put zaljubila?” A ona odgovori: “Ne, ali jednom sam se zasviđala.”

O čemu onda ljudi govore kada se zaljube? Prvo što nam je potrebno je jasnoća opažanja. Jedan od razloga zašto ljude ne opažamo jasno je očigledan: naša čuvstva, uvjetovanosti, ono što nam se sviđa ili ne sviđa, zaklanjaju nam pogled.

Moramo se suočiti s tom činjenicom. Ali moramo se suočiti s nečim još važnijim: sa svojim idejama, zaključcima i pojmovima.

Vjerovali ili ne, svaki pojam koji nam je trebao pomoći da stupimo u dodir sa stvarnošću na kraju postane zapreka jer prije ili kasnije zaboravimo da riječi same po sebi nisu stvari.

To su dvije različitosti. Zato sam vam i rekao ranije da je zadnja prepreka na putu do Boga sama riječ “Bog” i pojam o Bogu. To će vam stati na put ako ne budete pažljivi. Riječ bi trebala biti pomoć, i može nam pomoći, ali isto tako može biti i prepreka.