Grafiti su, prema Rječniku stranih riječi, crteži ili natpisi na zidu izvedeni kredom, ugljenom ili sprejem, tipični za subkulturu velikih gradova, često buntovni u odnosu na građanske forme.
„Prvi grafit u povijesti čovječanstva: Eva, budi u 8 kod jabuke.“
„Prodajem Stradivarijevu violinu. Novu!“
„Mislite da možete ili mislite da ne možete? U svakom slučaju ste u pravu!“
„Gospode, daj mi strpljenja – ali brzo!“
Natpisi i slike na bijelim zidovima grada… meni se sviđaju, a vama? Malo ožive, unesu dašak šarenila na sive gradske ulice.
Grafiti ponekad znaju biti i prava umjetnička djela… oslikani rukama sasvim običnih ljudi, likovnih umjetnika ili dječjim ručicama.
Grafite u mom kraju uglavnom kreira Torcida, a, što se mene tiče, njihov je najbolji grafit: „Svu jubav ča san ima, tebi san da.“ S obzirom da nisam baš luda za nogometom, moj najdraži natpis je ipak jedan sasvim drugi – ispisan na jednoj zgradi (ups!) u središtu Omiša, a glasi: „Ja nju volin.“ Što mi je to bilo simpatično! Bilo… da… jer ga je netko prebojao. Čudno, al' kad god prođem tim putem, kao da još uvijek vidim svako slovo tog natpisa, ispisano posve običnim slovima, ali s ljubavlju…
A „sjajan“ sam natpis vidjela i jutros… na vratima novopridošlog susjeda. Bolje da ga ne citiram. Hm, bio je ispisan kredom (vučenom rukom zavisti)… pa sam ga, s par pokreta mokre spužve, ostranila… kao da ga nikad nije ni bilo. Ako čovjek ima novca za novu kuću, ne mora značit' da ima i živaca za zlobne komentare. E, super, danas mu Normabel neće trebati… :)