Govorimo li o psihologiji ili o duhovnosti? 

Anthony de Mello

Je li psihologija svrsishodnija od duhovnosti? Ništa nije svrsishodnije od duhovnosti. Što jadni psiholog može učiniti? Može jedino ublažiti pritisak.

I ja sam psiholog, bavim se psihoterapijom, i u sebi doživljavam veliki konflikt kad se ponekad moram odlučiti između psihologije i duhovnosti. Ne znam da li me razumijete. Meni je trebalo puno godina da shvatim.

Objasnit ću vam. Dugo vremena to nisam shvaćao dok iznenada nisam otkrio da ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi, dok se ne riješe iluzija glede svih veza.

Moraju trpjeti u nekoj vezi prije nego što se probude i kažu: "Dosta mi je toga! Morao bi postojati bolji način života od ove ovisnosti o drugim ljudima."

I što sam radio kao psihoterapeut? Ljudi su dolazili k meni s problemima koje su imali u svojim vezama, u komunikaciji, itd., i ponekad sam im pomogao. Ali ponekad, na žalost, to nije bila pomoć jer sam ih time ostavio spavati.

Možda su morali još malo patiti. Možda im presjesti da bi mogli reći: "Svega mi je dosta."

Riješit ćete svoj problem tek kada budete siti svoje bolesti. Većina ljudi ide k svom psihijatru ili psihologu po olakšanje. Ponavljam: olakšanje, a ne ozdravljenje.

Ovo je priča o malom Johnnyju koji je, kako kažu, bio duševno zaostao. Ali, kao što ćete to saznati iz ove priče, nije bio.

Johnny je bio na satu likovnog odgoja u svojoj školi za djecu s posebnim potrebama. Uzeo je malo plastelina, otišao u kut učionice i počeo se igrati.

Učiteljica je došla do njega i rekla mu: "Zdravo, Johnny."

I Johnny odgovori: "Zdravo."

Učiteljica ga upita: "Što to imaš u ruci?"

I Johnny odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja."

Učiteljica upita: "A što radiš s njim."

On odgovori: "Radim učiteljicu."

Učiteljica je mislila da se Johnnyjevo stanje pogoršalo pa je pozvala ravnatelja koji je upravo prolazio kraj učionice, i rekla mu: "Mislim da se Johnnyevo stanje pogoršalo."

I tako je ravnatelj došao do Johnny i pozdravio ga: "Zdravo, sinko."

I Johnny odgovori: "Zdravo."

I ravnatelj upita: "Što to imaš u ruci?"

I on odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja."  "

I što radiš s njime?"

I odgovori: "Ravnatelja."

Ravnatelj je mislio da je to slučaj za školskog psihologa. "Pošaljite po psihologa!"

Psiholog je bio pametan čovjek. Došao je do Johnnya i rekao: "Zdravo."

I Johnny reče: "Zdravo."

I psiholog reče: "Znam što imaš u ruci."

"Što?"

" Hrpicu kravljeg gnoja."

Johnny reče: "Točno."

"I znam što radiš njime." "Što?"

"Radiš psihologa."

"Krivo. Nema dovoljno gnoja!"

I mislili su da je duševno zaostao.

Jadni psiholozi, čine dobro djelo. Zaista. Ponekad je psihoterapija od velike pomoći jer kada se nalazite na rubu ludila, kada vam malo nedostaje da pobjesnite, nalazite se u stanju koje može dovesti, ili do ludila, ili do misticizma. A mistik je suprotnost luđaku.

Je li vam poznat znak po kojem možete znati jeste li se probudili? 

To je pitanje koje si tada postavljate: "Jesam li ja lud ili su oni ludi?"

To je baš tako jer mi jesmo ludi. Cijeli svijet je lud. Potvrđeni luđaci! Jedini razlog zbog kojeg nismo zatvoreni u nekoj ustanovi je taj što nas je previše.

Zaista smo ludi. Živimo s ludim zamislima o ljubavi, o vezama, o sreći, o radosti, o svemu.

Mislim da smo toliko ludi da smo došli do one točke u kojoj, kada se svi slože oko nečega, možete biti sigurni da je to krivo!

Svaka nova ideja, svaka velika ideja, u svojim počecima je bila ideja manjine. Čovjek koji se zove Isus Krist pripadao je manjini. Svi su govorili drugačije od njega. Buda je pripadao manjini. Svi su govorili drugačije od njega.

Mislim da je Bertarand Russel rekao:"Svaka velika ideja započinje kao blasfemija." To je dobro i ispravno rečeno. Danas se može čuti mnoštvo blasfemija. "Izrekao je blasfemiju!"

Ljudi su ludi, umobolni, i čim ranije to uvidite, bolje će biti vaše duševno i duhovno zdravlje. Nemojte im vjerovati. Nemojte vjerovati ni najboljem prijatelju. Odbacite iluzije o svojim najboljim prijateljima.

Oni su jako mudri, kao što ste i vi mudri u svojim postupcima s drugima, iako toga vjerojatno niste svjesni. O da, tako ste lukavi, prepredeni, i mudri. Odlično glumite.

Ne obasipljem vas pohvalama, zar ne? Ali ponavljam: ne želite se probuditi, odlično glumite, a niste toga ni svjesni.

Mislili ste da ste puni ljubavi. Ha! Koga to volite? Čak i kada se žrtvujete, osjećate se dobro, zar ne? "Žrtvujem se! Živim prema svojim idealima." Ali nešto i dobivate, zar ne? Uvijek dobivate nešto od onoga što radite, sve dok se ne probudite.

Evo, dakle, prvog koraka: shvatite da se ne želite probuditi. Prilično je teško probuditi se ako ste bili hipnotizirani da vjerujete da je komadić starog novinskog papira ček od milijun dolara. Kako je teško otrgnuti se od tog komadića starog novinskog papira.